Stranice

 

 Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

  Alexanthorn

  Dnevničke beleke

Bele�ka 59

 

 Razgovori s povodom

  Senke Glasnika

 Javna predavanja

 Autobiografske bele�ke

  Magijski Dnevnik

 Lice i naličje

  Kontakt

 

 

 

Nehargil

 

DNEVNIČKE BELE�KE

 

 

Bele�ka 59 - 17.03.2011

Bogu Perunu u Salvu i Čast

Antihri�ćanski prilozi - II

TEORIJA NAJVEĆE OBMANE U ISTORIJI CIVILIZACIJE

 

Ne pi�em, a i ne govorim tako često o drevnoj religiji i magijskoj praksi slovenskih naroda. Međutim, pročitah jedan novinski članak i zgrozih se! Potpuno nebitno ko je autor i jo� manje u kojim novinama, ali je va�no da tekst pretenduje naučnost, stručnost i validnost. E, to me je potaklo na pisanje ovih redova. Činjenice koje se iznose, fakat su i pitanje njihove validnosti se ovde ne postavlja. Ono čega se gnu�am u ovom tekstu, ono čega se gnu�am u prirodi svakog čoveka, jeste tendencioznost u predstavljanju i tumačenju činjenica. I vi�e od ovoga, u�asavam se tendenciji sagledavanja svari onakvim kakve jesu s namerom zakrivljavanja faktičkog smisla kroz prizmu jednostranosti jednog spram drugog. Subjektivizacije, spram objektivizacije stvarnosti. U ovom slučaju, hri�ćanskog poimanja stvarnosti spram faktičkih istorijskih činjenica sagledavnja duhovne zaostav�tine jedne kulture, jednog naroda. I �to je jo� gore, sopstvenog naroda.

Zar nije tendenciozno, kada se odrednica Bog, izra�ena su�tina jednog Uzvi�enog Bića, napi�e malim slovom, a ta ista odrednica se velikim slovom napi�e samo kada stoji isped imena Boga kojem se klanja, u kojeg se veruje? Nije li tendenciozno "svojeg" nazivati Bog, a sve druge idolima? Da li to mo�da nije tendenciozno kad se ka�e: "moja" vera je istinska, a svi ostali su nevernici? Uzgred, samo u hri�ćanstvu, koje ovde spomenuh, danas ima ne�to vi�e od 1.500 "istina". Ili mo�da nije ni to tenciozno, nazvati sebe "vernikom", a sve ostale idolopoklonicima i paganima? A paganin je pogrdna reč kojom hri�ćani nazivaju "nevernike". I ba� zbog ovoga, neopaganima zameram �to sebe paganima zovu, pogrdnim imenom koje su im pripravili, odredili i nadenuli hri�ćani, prvi i najveći im neprijatelji. I ba� zbog toga, skidam kapu i pozdravljam ljude pravoverne i pravoslavne u Belorusiji koji su veru predaka svojih, drevnu slovensku, o�iveli nenazivajući sebe paganima već pravoslavnim. A Pravoslavlje je reč koju je crkva preuzela od naroda slovenskih i sama sebi nadenula, ne bi li hi lak�e prevarila i br�e pokorila. Ali, da se vratim na temu.

Srbi su postali hri�ćani u devetom veku, ali sećanja na staroslovenske Bogove i dalje su prisutna u narodnim običajima. Za jedne je to paganska zaostav�tina, dok drugi u tome vide dokaz da su Srbi jedan od najstarijih naroda. A Srbi se često hvale da su hri�ćani i pravoslavci. Ponose se krsnom slavom, jednim Bogom i jednom crkvom. Slave svetog Jovana i Nikolu, slave arhanđele i malu Gospojinu, ali zajedno s njima i mnogim drugim praznicima, iako toga nisu ni svesni, slave i Bogove Peruna, Svaroga ili Svetovida. Iako je pro�lo punih 11 vekova od zvaničnog prihvatanja hri�ćanstva, sećanje na veru negda�nju i dalje tinja u narodu.

Srbi jesu kao narod znatno stariji nego �to se to u istoriografiji pominje i �to su mnogi u svetu spremni da priznaju. Uvođenjem hri�ćanstva napravljen je samo istorijski diskontinuitet, jer su se, kao i ostali slovenski narodi, praktično odrekli svega �to je postojalo ranije. Niko vi�e ne spominje Srpski kalendar, koji ka�e da �ivimo u 7519. godini, koliko je pro�lo od stvaranja novog sveta, odnosno od prve pojave "crnoglavih", koji se i u drevnom Sumeru spominju i o kojima zapisi na glinenim pločicama postoje. Staroslovenska, a s pravom se mo�e reći i starosrpska religija, starija je i od grčke, ali za razliku od Grka, Srbi o svojoj veri predaka znaju veoma malo ili čak ne znaju ni�ta. �irom zemlje postoje izvori lekovite vode koje narod i danas zove Zmajevac ili Zmajeva voda, �to nas vraća u vremena pre hri�ćanstva. Postoje i drugi tragovi nekada�nje religije, ali su Srbi skloniji pre da obele�avaju puteve rimskih imperatora nego, na primer, da dokazuju vezu Srba i vinčanske kulture.

�irom Srbije se i danas mogu videti dodole, obo�avanje i strah od zapisa, ostavljanje hrane na groblju, klanje petla na Svetog Iliju ili kićenje cvećem uoči Đurđevdana. O preno�enju mlade preko praga, gađanju jabuke ili prebacivanju sita, značaju kuma pri sklapanju braka i prevođenju stoke preko vatre, svega onog čega nema ni u Starom ni u Novom zavetu, suvi�no je i govoriti. I pored protivljenja crkve i apela crkvenih velikodostojnika da se treba pona�ati u skladu sa pravilima vere, drevni običaji, i danas su duboko ukorenjeni u narodu, ba� kao i sećanja na nekada�nje Bogove. Pa opet, pitanje je koliko se uistinu poznaje slovensko i srpsko verovanje i predanja koje se prenose s kolena na koleno i koje po svojoj raznolikosti, obilju etnografskog materijala i mno�tvu Bo�anstava i drugih bestelesnih sila, nimalo ne zaostaje za religijama drugih naroda, starih Grka, Asteka, Indusa, Kineza, Egipćana...

Stari Sloveni pripadaju grupi indoevropskih naroda, ali postoji vi�e verzija kako su dospeli na područje dana�nje Evrope. Najuvre�enije je shvatanje da su se iz Indije preko Persije i Mesopotamije prvobitno doselili u okolinu reke Dnjepar, Crnog i Baltičkog mora, a zatim da je jedan deo, usled ratova i najezde drugih naroda iz Azije, krenuo ka jugu i zapadu Starog kontinenta. Prvi pisani izvori o Slovenima potiču iz pera vizantijskih misionara, u vreme kada na Balkanskom poluostrvu i na čitavom području srednje Evrope uveliko misionare hri�ćanski sve�tenici. Novu veru najpre primaju Slovenci (jo� u sedmom veku), a dva veka kasnije i Hrvati, Česi, Bugari i Srbi. Sto godina kasnije pokr�tavaju se i Poljaci i drugi istočni Sloveni.

Iako se često mo�e čuti da su novu veru Srbi prihvatali masovno, dobrovoljno i sa rado�ću u srcu, istorijske činjenice, s namerom prećutane, svedoče da je "nova vera" nametana "od vrha na dole", odnosno od vladara ka narodu uz obilnu pomoć i uputstva misionara. Da bi neki slovenski knez ili �upan uop�te mogao da se proglasi kraljem, odnosno da bi od pape ili patrijarha mogao da primi krunu, najpre je morao da se pokrsti. Vladari su se i tada vi�e brinuli za ugled i moć, i nisu se preterano bavili duhovnim pitanjima, ali je sa podanicima bilo znatno te�e. Narod nije �eleo da se odrekne starih Bogova, mnogi su se opirali, a zbog toga često su i bez glave ostajali. Istorija bele�i primere da su čitava naselja nepokornog naroda paljena i ru�ena do temelja, pri čemu su se prvi na udaru na�li upravo kipovi i svetili�ta nekada�njih Bogova. Nebrojeni su zločini počinjeni za i u ime crkve, ali ne zarad vere, već zarad, i samo zarad, �irenja vlasti i uticaja.

I pored svega, Srbi su sačuvali uspomene na slovenske Bogove i način �ivota. Mnogi hri�ćanski sveci dobili su osobine Bogova, a dane posvećene starom Bo�anstvu preobratili su u dane posvećene svecu. U skoro svim slučajevima "zamene" izvr�ili su i kalendarsko pomeranje, ne bili na taj način onemogućili razvoj duhovnog kontinuiteta. Stoga i ne čudi �to se u dane praznika i dalje praktikuju običaji koji sa hri�ćanstvom, u su�tini, nemaju dodirnih tačaka. Tako je, na primer, sveti Ilija Gromovnik odavno dobio osobine Boga Peruna, za�titnica �ena - sveta Petka, preuzela je osobine Boginje Moko�i, dok je tradicionalno polaganje badnjaka uoči Bo�ića zapravo podsećanje na slovenskog Boga Svaroga. I dan danas se u mnogim krajevima o ovom prazniku pevaju narodne pesme "Bo�iću Svaro�iću": "Oj badnjače, badnjače, ti na� stari rođače, dobro si nam do�ao i u kuću u�ao." Ali sve ovo kazuje ne�to sasvim drugo: Srbi su nevernici! Odrekli su se starih Bogova imenom i delom, prihvatajući "novu veru". Hri�ćanstvo su prihvatili zadr�avajući stare običaje. Tako sad nisu ni tamo ni ovamo. Zapravo nisu nigde. Ne mo�e se biti malo ovo i malo ono, jer od svega po malo, ne ostane ni�ta.

A kako je bilo..?

Perun, Gromovnik

Perun je najmoćniji slovenski Bog, sličan vrhovnom Bogu Zevsu, koji će se kasnije pojaviti u grčkoj civilizaciji. Bio je Gospodar Oblaka, a slovio je i kao Nepobedivi Ratnik, Tvorac munja i gromova. U njegovoj nadle�nosti su bile i zvezde, Sunce i Mesec, a na zemlji je Gospodar Vatre. Tako su, praktično, sve Sile koje su u drevnom vremenu izazivale strahopo�tovanje, bile Njegove.

Perun ka�njava krivokletnike, kao i sve ljude koji su zli: "A Perun ka�njava zle i neposlu�ne zatvarajući im Nebeske Kapije". Krivokletstvo ka�njava jo� za �ivota, a u izvr�avanju kazne najče�će upotrebljava munje. U mnogim spisima iz ranog srednjeg veka, pa čak i u ugovorima o miru, Sloveni su se zaklinjali na po�tovanje ugovora upravo Perunu.

O posvećenosti Perunu ukazuje i činjenica da, do danas, mnogi toponimi i biljke nose Perunovo ime (Perunov vrh i Perunova obala u Rusiji, Perunja ves u Sloveniji, planina Perin u Bugarskoj, cvet perunika). I dan-danas postoje izreke i kletve na nekim slovenskim jezicima koje sadr�e Perunovo ime. Na poljskom reč "piorun" znači grom, a srpska kletva "grom te ubio, dabogda", potiče upravo od Boga Peruna.

Za Peruna su vezane i duhovne pojave, stvorene pod uticajem kulta vatre, kao �to su, na primer, ale ili ognjeni petao. Od �ivotinja, Peruna je simbolizovao jarac, a od biljaka hrast, perunika, �alfija, p�enica, kopriva, jabuka i čuvarkuća. Pred Njegovim kipom, vernici su obavljali zavete, uz biljne i �ivotinjske �rtve. Tamo gde nije bilo izgrađenih hramova, Sloveni su se molili Perunu u Svetim Gajevima, trebi�tima ili ispod hrasta, od čega je u hri�ćanstvu opstalo obo�avanje drveta - zapisa. U većim naseljima gde su postojali hramovi, vernici su, predvođeni �recima, odr�avali krstonosne obhode (litije u hri�ćanstvu) prono�enjem Perunovog Krsta kroz celo naselje sa zaustavljanjem i pevanjem hvalospeva na svakom raskr�ću.

Kako je Perun bio najmoćniji Bog kod Slovena, a �ivotinja simbol mu je bio jarac, tako su ga hri�ćani povezali sa samim Đavolom. U slovačkom jeziku i danas se "do Đavola" ka�e: "do Paroma". Zbog ovoga su hri�ćani osobine Boga Peruna razdelili, ne bi li tako Silu unizili, pa atribute Perunove pokrivaju sveti Ilija i Pantelija, Ognjena Marija, a delimično i sveti Petar Bogi�ar, sveti Nikola, sveti Spas, Arhanđel i sveti Jelisije. Vreme slavljenja Peruna padalo je tačno na dan sredine (kulminacije) leta. To je 7. avgust, a izme�teno kao tradicionalni praznik 2. avgusta na dana�nji Ilindan.

Svarog, Sunčani

Bog Svarog nije moćan kao Perun, Svetovid i Triglav, koji se slu�e prirodnim silama i koriste oru�je ratnika, ali ih nadma�uje Bo�anskim odlikama. Svarog je Sunčani bBg, Stvoritelj svega na Nebu i Zemlji, a nazivan je i Vi�njim. Po jednom zapisu, Svarogova �ena Vida zamolila ga je da stvori čoveka po svom obličju. Svarog je izeo drvo hrast, oblikovao čoveka udahnuo mu dah �ivotni. Tako je postao prvi čovek, Dubravko, a od lipe be�e oblikovana prva �ena kojoj je dah �ivotni podarila sama Vida, nadenuv�i joj ime Ljubljenica.

Kipovi Svaroga u hramovima bili su u sedećem polo�aju, poput kralja na prestolu. Na prsima je imao orla, a na glavi kapu s bivoljim rogovima. Dr�ao je dva �ezla sa figurom Sunca na svakom. Uz hramove, kultno mesto bilo mu je i porodično ognji�te. U čast Svaroga, Sloveni su ritualno stavljali na ognji�te hrastov badnjak, koji je predstavljao duh predaka, duhove �to razgorevaju vatru Sunca. U čast Svaroga �reci su pravili velike kolače, koje su kao �rtvu obilja prinosili i vernicima �eleli da takvo obilje bude i u narednoj godini (kolači se i dan-danas spremaju uoči krsne slave). Za Svaroga su vezani razni feti�i protiv uroka i lopatice �ivotinja na kojima se gatalo. Predstavljali su ga orao, leska, orah, �ito i vinova loza. U Njegovu čast odr�avane su ma�kare i koledari. Vreme Svaroga padalo je od Badnje večeri do Poklada. Kao najmoćnijem Bogu, pripadali su mu Sunce, Mesec, duga, zvezde, a od duhovnih pojava vile. U hri�ćanstvu, sve njegove funkcije prenesene se na Hrista.

Svetovid, Četvoroglavi

Preskakanje vatre - Obred starih Slovena u čast Boga Svetovida odr�ao se do danas

Svetovid je Bog sa četiri glave, koje označavaju mali panteon va�nih slovenskih Bogova - Peruna, Svaroga, Lade i Moko�e (kod Srba Vide). Ovako udru�eni, gledali su na sve strane sveta i zaslu�ili ime Svetovida, odnosno Svevida.

Svevidost ovog Boga podrazumevala je i sveobuhvatnost Univerzuma, pa je na Svetovidovim kipovima predstavljen Gornji (duhovni) svet, Zemaljski (ljudski) i Donji (adski).

Sloveni su stvorili predstavu o noćnom jahaču Domovoju, pa je konj na kipu Svetovida predstavljao Gornji svet, Srednji je prikazivala figura �ene, a Donji Dabo, koji je istovetan predstavi Đavola u hri�ćanstvu.

Svetovid je i ratnik. Predstavljan je sa mačem i rogom. Bio je vezan za svice i belog konja. Ratnik na belom konju predstavlja simbol pobede i do na�ih vremena. Od biljaka, Svetovida su simbolizovali bo�ur, vidovčica, ivanjsko cveće, javor i jasen. Pored mača i roga, obele�ja su mu i zastave, gusle i amajlije od zlata, srebra, kamenja, roga, kosti i drveta. Kultna mesta su hramovi i trebi�ta. Obredne radnje su obavljale rusaljke. U čast Svetovida su se preskakale vatre i prolazilo se ispod cvetnih venaca, čime su se slavili proleće, leto i jesen. Muzika je bila neprekidna, pa su �ene padale u trans, �to se i danas mo�e videti u istočnoj i ju�noj Srbiji.

Svetovid se proslavljao 9 dana od Dugodnevice (21. jun), a tradicionalno u  hri�ćanstvu je izme�ten od 29. juna, od Vidovdana do Ivanjdana. Njegove osobine su u hri�ćanstvu prenete na Svetoga, svetog Vida i svetog Lazara.

Veles, za�titnik stočara

U kolektivnom pamćenju Slovena, Bog Veles je ostao du�e od ostalih Bogova. Po njegovom imenu je nazvana i srednjovekovna kne�evina Vla�ka, a na Balkanu je uobičajeno da svi stočari nose zajednički naziv Vlasi.

Veles je zemaljsko Bo�anstvo, za�titnik stočara i ratara. Slavljen je u vreme setve, �etve i ispa�e. Pripisivano mu je pomračenje Sunca. Velesu su pripadate i duhovne sile: zmajevi, ale i noćni �umski konjanik Lesovik. Velesova kultna mesta, pored hramova, bila su njive, pa�njaci, torovi, trebi�ta i groblja. Obredi su se sastojali od ma�kara, vučara (imitacija vukova) i zavetovanja. Njegov simbol je bio �tap, a simbolizovali su ga trava, vuk, crni petao i domaće �ivotinje.

Drveni kip Velesa bio je izrezbaren likovima hromog belog vuka, govečeta, rala i krilatog lava s glavom orla. Lav na vrhu repa imao je cvet ljiljana. Brada Velesa predstavljena je klasjem p�enice, pa verovatno otud izreka kod Srba: "Puna �aka brade" - kad rodi godina i uspe trgovina. Funkcije boga Velesa u hri�ćanstvu su prenete na svetog Vasilija, Luku, Bla�a, Kornelija i Ivana, a delimično svetog Savu i Mratu.

Moko�, Majka za�titnica �ena

Moko� je Boginja Majka i za�titnica �ena, koja se brine o njihovom zdravlju i porodu. Poma�e porodiljama i �titi njihovu decu, ali istovremeno poma�e i �eni da sačuva dobar brak. Mnogo običaja je vezano za ovu Boginju. Slovenske �ene bacale su u vodu kudelju koja se nazivala "mokrica" i koja je predstavljala �rtvu Moko�i. Pređa kudelje nije se smela ostavljati preko noći da je ne bi Moko� oprela. Za�tita ovaca i njihovog runa takođe je bila jedna od njenih delatnosti, zbog čega su joj Sloveni takođe prinosili �rtve. Makaze, bosiljak i pramen vune stavljani su pod noge Moko�inom kipu, �to je �titilo neostri�ene jaganjce.

U severnoj Rusiji verovalo se da Moko� ide od kuće do kuće za vreme velikog posta i nadgleda predilje. Budući da je vezana za vreteno i preslicu, pretpostavljalo se da se njena delatnost prote�e i na kosmičkom planu kao delatnost Boginje koja određuje ljudsku sudbinu i seče kratke niti čovekovog �ivota.

Moko� se identifikuje sa Vidom, �enom Svarogovom. Ona je zaslu�na za stvaranje ljudi i kao takva povezana je sa Belom pčelom,  pretkom Slovena. Zbog toga je pčela Moko�ina sveta �ivotinja kao i ovca, ali i zmija. Njene biljke su lipa, lan i kantarion. Lipa je povezana sa prvom �enom nastalom od drveta lipe, a za čije je stvaranje zaslu�na Moko�, lan se često koristi u vrad�binama, dok se kantarion koristi u lečenju "�enskih" bolesti. Funkcije Moko�i, Velike Majke prenete su u hri�ćanstvu na svetu Petku.

Triglav, Ratnik

Triglav je Bog sa izrazitim odlikama ratnika. Ima tri glave i za�titnik je Neba, Zemlje i Bezdana. Dan Triglava padao je na sredinu (kulminaciju) zime 4. februara, a tradicionalno je izme�ten na  2. februar. Kultna mesta, pored hramova, bila su mu na trebi�tima i u planinama.

Noć je smatrana vremenom njegovog delovanja. U njegovoj vlasti su bile vile i noćni konjanici. Simbolizovali su ga crni i hromi konji, labudovi i guske, a od biljaka zova, planinsko cveće i gro�đe. Zbog gro�đa je Triglav imao u posedu bure, čija sadr�ina je i priličila moćnom ratniku, a njegovu obaveznu opremu činili su mač, koplje, sedlo i rog. Obredi u čast Triglava su koleda s preskakanjem vatre radi oči�ćenja, i sa igrom i pesmom radi izazivanja ki�e, gatanja i mazije kada su okrivljeni morali da vade vrelo gvo�đe iz vode. Smatralo se da će nevini uspeti u tome, a da će krivci biti povređeni.

Na kipovima Triglava dominirao je ogroman mač, koji je simbolizovao veliku snagu. Figura jelena ispod mača upućivala je na zaključak da mu je stani�te u planinama i u �umi. Ostale slike na kipu predstavljale su Sunce i planinsko bilje. U hri�ćanstvu su funkcije Boga Triglava prenesene na arhangele Mihaila, Gavrila i Rafaela, a delimično i na svetog Trifuna i Todora.

I zaista, mogla bi se poređenja ređati, čitava knjiga da se napi�e. Ali je i ovo dovoljno razumnom, da se zamisli i razmisli, da strgne pokrov Tame nad sve�ću �to se vije i Svetlost zaklanja.

 

 

 

 

Vrh strane >>>

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
   

Sva prava rezervisana

Copyright � 2011 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 25-01-2013 01:28