Naslovna
Baragnir Zag Nehar
Sveta Magija
Svete Knjige
Biblioteka
Arhiva
Ogledalo
Ars Magica
Adepti
Hinduizam
Budizam
Tekst 16
Judaizam
Hri�ćanstvo
Islam
Ostale religije
Misterije
Tajna dru�tva
Istorija
Filosofija
Astrologija
Radiestezija
Nauka
Ekosfera
Ars Medica
Psihologija
Umetnost
Zanimljivosti
Putopisi
Zag Kia
Zvezdarijum
Kalendar
Galerija
Multimedia
Psyradio FM
Chat
Linkovi
Alexanthorn
Kontakt
|
Thornal
Arhiva
tekstova Svetog
Kraljevstva Magije
Budizam
16
Previranja u svetu
krajem druge dekade XX veka dovela su do raseljavanja i nejneobičnijih
preseljenja čitavih etničkih grupa. Tako su se između 1920. i 1944. godine na
ulicama Beograda mogli sresti ljudi niskog rasta, zdepaste građe, �irokog lica i
istaknitih jagodica i izrazito crne kose koju su neki od mu�kih pripadnika tih
neobičnih doseljenika vezivali u čvor, a čelo im prekrivale �i�ke. Samo retki,
bolje upućeni stanovnici Beograda su znali da se radi o Kalmicima.
"Daleko tamo, iza "Cvetkove Mehane",
u Malom Mokrom Lugu, gde su generacije Beograđana, koje jo� i danas �ive,
odlazile sve do pre Svetskog rata u lov, bačena valom Ruske revolucije,
nastanila se je Beogradska Kalmička kolonija. Taj kraj se sve vi�e izgrađuje. On
sve vi�e postaje Beograd, mada za sada jo� čuva odlike nekadanje stare Palilule
ili Dorćola...
Tihi, nečujni, sa njihovim kosim obrvama, spljo�tenim nosevima i mongolskim
lobanjama, susreću se tu, po Učiteljskoj, Kozarčevoj, Mis Irbijevoj,
Crnopotočkoj, i drugim ulicama naselja Kralja Aleksandra ovi sinovi Amura.
Mirni, radni, oni prolaze nečujno, kao bojeći se da se nekome ne zamere, da
nekome ne učine �to na�ao...
U Beogradu se slabo primećuju. Ovde
pak, u časove kada se dolazi sa rada, vidi se malo veći broj njih, njihovih �ena
i njihove dece. Nikad bučnih obja�njenja, nikad larme, nikad pijanstva a anali
Beogradske policije nisu zabele�ili ni jednog Kalmika. Njih je, međutim tri
stotine a tu su već 20 godina!...
Sinove stepe varo�
gu�i. Visoke zgrade smanjuju im vidike. Varo�ka pra�ina im smeta. Oni su navikli
na zelenilo. Zato su oti�li na periferiju Beograda. Tamo, gde jo� ima
neobrađenih njiva, gde se jo� �uti p�enica u leto i gde �u�ti kukuruz pri vetru,
oni se bolje osećaju. Pa i tamo im je neobično. Njihov san bi bio da kolonizuju
neko na�e selo. Tu, u punoj prirodi oni bi gajili svoje konje, svoju stoku,
radili zemlju i bili bi najzadovoljniji...
Njihovo veliko zadovoljstvo je
njihova budistička crkva. Jedan beogradski industrijalac im je dao zemlji�te i
dosta građevinskog materijala, a Kalmici su radili, davali priloge i - crkva,
njihova budistička crkva, osvanula je jednog dana 1929. godine ovde u Beogradu.
Jedini budistički kalmički hram u Evropi! Beograd mo�e da bude ponosan..."
Tako je 1939. godine pisao u
Beogradskim op�tinskim novinama dobar poznavalac Kalmika dr. Stevan Popović.
Danas Kalmika i njihovog hrama vi�e nema, ali su ostala sećanja i retki pisani
istorijski izvori rasuti po arhivama, fondovima, bibliotekama. Retki su danas i
�itelji glavnog grada koji uop�te znaju da su Kalmici nekada boravili na ovim
prostorima. Stoga je ova izlo�ba samo poku�aj da se ovda�nja javnost makar i
povr�no upozna sa istorijom, verom i kulturom Kalmika. Taj poku�aj se čini kroz
priču o njihovom hramu - njihovom ponosu, koji je bio sredi�te njihovog
okupljanja i glavna podpora njihovom �ivotu u izbegli�tvu. S druge strane, ova
izlo�ba se mo�e posmatrati i kao poku�aj da se oslika �ivot jedne male i
marginalne etničke grupe u kosmopolitskom velegradu kakav je Beograd nekada bio.
Kalmici
Kalmici su pleme
�ute rase i pripadaju zapadnom ogranku mongolskih naroda. Pre svog dolaska u
predele zapadne Rusije početkom XVII veka �iveli su sa Mongolima čiji su deo
tada bili. U Rusiju ih je 1628. godine poveo njihov vođa, "nojon" (knez)
posle razmirica sa tada�njim vladarima mongolske dr�ave (poznate pod nazivom
"Ojratska unija") tra�eći pomoć od ruskog, "Belog", cara za svoja
razračunjavanja sa neprijateljima.
U Rusiji su se
Kalmici prvo pojavili u Sibiru a zatim su prodrli na Ural i Volgu.
Zauzimajući ogromnu rusku teritoriju, Kalmici se "nisu mnogo ustručavali",
jer ti kompleksi zemlji�ta tada nisu bili naseljeni. Prema njihovom
shvatanju, slobodno zemlji�te je smeo da zauzme svaki preduzimljivi čovek,
jer su "zemlja i voda Bo�iji".
Dolazak Kalmika
je ruska vlast primila sa simpatijama, izda�no nagrađujući poklonima njihove
vođe, jer se nadala da će oni biti pouzdani i moćni branioci ju�nih granica
od stalnih najezdi Tatara i kavkaskih gor�taka. Ta očekivanja su Kalmici
potpuno ispunili: od kraja XVII i tokom celog XVIII veka oni su na zahtev i
molbe ruskih careva izvr�ili 28 velikih ratnih pohoda na obale Crnog,
Azovskog i Kaspijskog mora, na Kavkaz, u Persiju i Kinu. Ubrzo su Kalmici
izgubili svoju samostalnost, a autonomija koju su imali je počela da se
su�ava uz stalno pojačavanje pritisaka od strane carske administracija. To
je Kalmike navelo na ideju da se vrate u svoju postojbinu, D�ungariju. Ta
seoba je započela januara 1771. godine kada je na dug, te�ak i neizvestan
put krenulo oko četri petine ukupne populacije - samo je mali broj njih
stigao do D�unharije. Oni koji su ostali u Rusiji �iveli su na zapadnim
obalama Volge.
Do početka XIX
veka Kalmici su �iveli prete�no nomadskim �ivotom: uzgajali su ovce, goveda
i konje - a konj zauzima posebno mesto u njihovom �ivotu: "rođen uz konja,
Kalmik u njemu gleda sve, gleda deo samog sebe. On se bez konja oseća slab,
ni�tavan; onog momenta kada uz sebe ima svog konja, on je već drugi čovek -
sposoban da izvr�i i najte�e zadatke. Otuda u narodnim pesmama Kalmik uvek
pored svoga epskog junaka opeva konja, najvernijeg prijatelja, druga i
slugu". U potrazi za ispa�om i vodom stalno su se selili, �iveći po jurtama
- okruglim �atorima od drvegnog kostura koji su oblagali presovanom vunom i
prekrivali ko�ama. Njihov �ivot se postepeno menjao: počeli su da se bave
zemljoradnjom �to je dovelo do organizovanja stalnih stani�ta, "stanica".
Polo�aj koji su
u Rusiji imali bio je u izvesnoj meri polo�aj privilegovanih jer ih Rusi
nisu osvojili, već su sami Kalmici dobrovoljno priznali rusku vlast. Bili su
zahvalni za povlastice koje su im Rusi dali i kada su 1917. godine
bolj�evici udarili na red koji je u Rusiji vladao i na "Belog Cara",
zahvalni Kalmici ustado�e sa oru�jem protiv bolj�evika. Uskoro je započeo
nemilosrdni građanski rat. Dolinu Dona su tokom naredne dve godine
neizmenično zapljuskivali i prelivali se preko nje beli i crveni talasi, da
bi je konačno polovinom novembra 1920.godine prekrio crveni talas.
U toj borbi
Kalmici su izgubili oko 60 procanata svog stanovni�tva. Sudbinu poraza belih
armija delili su i Kalmici koji su se borili u njima. I pora�ena vojska i
civilno stanovni�tvo su nastojali da se �to pre domognu luka, ukrcaju na
brodove i napuste Rusiju. Samo je manji broj tih begunaca uspeo da se
domogne brodava i izbegne zarobljavanje. Među njima se na�lo i od 2200 do
3000 Kalmika oba pola i svih uzrasta. Najveći broj izbeglih je spas na�ao u
logorima u okolini Carigrada i u samom gradu gde su se zadr�ali narednih 2-3
godine a zatim su se postepeno raselili po evropskim zemljama: Bugarskoj,
Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i Francuskoj.
Prvi Kalmici
izbeglice su stigli u Srbiju početkom aprila 1920. godine i bilo ih je
nekoliko desetina. Druga, i daleko najbrojnija kalmička grupacija (oko 300
izbeglica) prispela je u na�u zemlju krajem 1920. godine. I u narednih dve
godine Kalmici su pristizali, ali u manjim grupama - u celom tom periodu od
1920. do kraja 1923. godine u Srbiju je stiglo ukupno 450-500 Kalmika.
Glavnina kalmičkih izbeglica (300-400) nastanila se u Beogradu, formirajuči
tako najveću kamičku koloniju u Evropi. U Beogradu su se nastanili po ju�noj
i jugoistočnoj periferiji: počev od Karaburme pa preko Bulbodera do Cvetkove
pijace i Crvenog Krsta. Većina ih se nastanila u ataru prigradskog sela Mali
Mokri Lug, koji je tada postajao predgrađe Beograda. Taj kraj se nekada u
�irem smislu zvao Pa�ina česma i Pa�ino brdo. U Beogradu su se Kalmici na�li
u potpuno novoj i stranoj sredini. U početku su izazivali op�tu radoznalost,
�to zbog svoje fizionomije, �to zbog načina na koji su se stariji Kalmici
međusobno pozdravljali: pri susretu bi se klanjali jedan drugom,
priljubljenih dlanova prinetih čelu. Videći pred sobom te ljude istočnjačkih
crta, sa minđu�om na uhu, koji se pri susretima klanjaju, stanovnici Malog
Mokrog Luga ih nazva�e "Kinezi". Za njih će Kalmici zauvek ostati "Kinezi".
Beograđani su se
ipak dosta brzo privikli na nove goste, a ovi mnogo te�e i sporije na novu
sredinu. Prema spolja�njoj sredini je kalmička zajednica bila prilično
zatvorena, a unitar sebe povezana jedinstvenim jezikom i poreklom, istom
izbegličkom sudbinom kao i pripadno�ću budističkoj veri. Trebalo je da prođe
izvesno vreme pa da Kalmici počnu slobodnije da se dru�e sa me�tanima Malog
Mokrog Luga. Kalmička deca su počela da pohađaju obli�nju osnovnu �kolu
zajedno sa kom�ijskom decom, sa kojom su igrali tada veoma popularan sport,
fudbal - imali su i fudbalsko igrali�te, tzv. "kinesko igrali�te".
Sklopljeno je i nekoliko me�ovith brakova Kalmika sa Srpkinjama.
Za razliku od
većine ruskih izbeglica naseljenih u Jugoslaviji koju su činili pripadnici
aristokratije, zemljoposednici, preduzimači, slu�benici carske
administracije i oficirski kadar, pristigli Kalmici su predstavljali
najsiroma�niji sloj doseljenika, kako na materijanom tako i na
dru�tveno-obrazovnom planu. Ogromna većina njih nije imala nikakve stručne
kvalifikacije pa su morali da rade ono �to im se nudilo: najte�i fizički rad
koji je bio veoma slabo plaćen.
Većina Kalmika
je u početku radila na iskopavanju ilovače i njenom prevozu do ciglane u
Malom Mokrom Lugu koja je bila vlasni�tvo beogradskog industrijalca i
veleposednika Milo�a Jaćimovića. Radnici zaposleni u njegovoj ciglani dobili
su na poklon zemlji�te i građevinski materijal, pa su po dve-tri porodice
udru�ivale i zidale najjednostavnije i najjeftinije prizemne kućice u koje
su se preselili iz iznajmljenih stanova. Pored kućica su bile ba�tice,
zajednički bunar i zajednički poljski klozet. Tako je niklo celo malo
naselje od 20-30 kućica sa jednom ili dve sobe i kuhinjom. Skoro sve
kalmičke porodice su gajile koko�ke, guske, ćurke i koze i na taj način
doprinoslie bud�etu.
Poneki od
Kalmika je, vremenom, uspeo da sebi kupi konja i krene u prevo�enje drva,
uglja i sl. Bilo je i par kočija�a. �ene beogradski Kalmika se nisu
zapo�ljavale već su porodični bud�et uvećavale izradom papuča, krznenih
jakni i papirnatih lampiona koje su prodavale na pijaci.
U prvih par
godina boravka u novoj sredini, Kalmici nisu imali nikakvu čvr�ću dru�tvenu
organizaciju - tek aprila 1928.godine formiraju svoju "Kalmičku koloniju".
Za predsednika je izabran biv�i pukovnih ruske vojske Abu�a Aleksejev, koji
će zajedno sa budističkim stare�inom bak�om Mančuda Borinovim pokrenuti
akciju za izgradnju budističkog hrama a zatim to i dovr�iti decembra 1929.
godine kada je hram i otvoren.
Beogradska
kolonija Kalmika se dezintegrisala 1944. godine kada su njeni članovi
izbegli u Nemačku, a kasnije u SAD. U borbama za oslobođenje Beograda
(12-16. oktobar 1944.) koje su se vodile u neposrednoj blizini, delimično je
poru�en gornji deo kalmičkog svetili�ta. Nove vlasti su smatrale da je
beogradski budistički hram izgubio razlog za postojanje jer je ostao bez
vernika i bez relikvija, pa su 1950. sru�ili kupolu hrama a prizemlje
pretvorili u dom kulture. Kasnije je u toj zgradi prostorije imao
Socijalistički savez radnog naroda. Na kraju je zgradu preuzela radna
organizacija "Budućnost" koja je hram poru�ila, a na njegovim temeljima
podigla neuglednu dvospratnu zgradu u koju je uselila svoj servis
"Hlađenje".
Sa ostalim
kalmičkim izbeglicama u Srbiju je stiglo i nekoliko njihovih sve�tenika.
Najstariji po godinama i sve�teničkom činu bio je bak�a Gavi D�imba
(Mančuda) Borinov. Svoj prvi "moliteljni hram" (bogomolju) u Beogradu
Kalmici su uspostavili u septembru 1923. godine u dve iznajmljene sobe u
ulici Vojislava Ilića br. 47 (ta kuća i danas postoji). U tim prostorijama
hram se nalazio do kraja 1925. godine kada je preme�ten u Metohijsku ulicu
br. 51. Zakupninu je trebalo uredno plaćati, sam hram bolje opremiti a
novaca nikad dovoljo. Stoga su se početkom 1925. obratili Ministrstvu vera
moleći za stalnu mesečnu pomoć.
Dotično
ministarstvo nije tada raspolagalo "planiranim bud�etskim sredstvima za te
svrhe", pa je molbu prosledilo Dr�avnoj komisiji za ruske izbeglice.
Komisija sa svoje strane, pak, nije imala para za pru�anje stalne pomoći.
Ipak, Ministarstvo vera je prona�lo "re�enje" za problem: oni su
Ministarstvu unutra�njih dela predlo�ili da izda dozvolu kojom bi se
Kalmicima dozvolilo prikuplajanje dobrovoljih priloga. Ministarstvo
unitra�ljuh dela je taj predlog prihvatilo i izdalo takvu dozvolu.
Prepis iste
molbe stigao je do patrijarha SPC Dimitrija. Njegov odgovor Ministrstvu vera
nam se učinio veoma zanimljivim pa ga prenosimo u celni.
GOSPODINU MINISTRU,
Predstavnici ruskih
izbeglica Kalmika, koji su vere budističke, predali su Nam prilo�eni
prepis molbe, koju su primili na Vas, Gospodine Ministre, da biste im za
odr�avanje njihovog hrama, koji imaju u Beogradu, odredili mesečnu pomoć
od hiljadu dinara.
Mada javno
ispovedanje budizma na�im dr�avnim Ustavom ili kakvim specijalnim zakonom
nije priznato, nalazimo da neće biti od �tete ni po dr�avu, niti po koju
drugu veroispovest, ako se ovoj maloj grupici ljudi u na�oj zemlji pru�e
sredstva za zadovoljenje njihovih verskih potreba, dok bi naprotiv bilo od
�tete ostaviti ih bez duhovnog vođstva. Utoliko ih pre treba pomoći, �to
su oni samo privremeno u na�oj dr�avi, �to ih je veoma mali broj i �to,
najzad, budistička religija nije opasna po dr�avu, te je priznata od
mnogih drugih dr�ava. A ovda�nji Kalmici, budisti, i ne tra�e zakonsko
priznanje njihove religije, već samo prećutno tolerisanje i neznatnu
materijalnu pomoć.
Izvolite i ovom
prilikom, Gospodine Ministre, primiti uverenje Na�eg svegda�njeg
po�tovanja.
Dimitrije
|
Vrh strane >>> |
|