Stranice

 

 Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

  Ogledalo

  Ars Magica

  Adepti

  Hinduizam

  Budizam

Tekst 16

 

  Judaizam

  Hri�ćanstvo

  Islam

  Ostale religije

  Misterije

  Tajna dru�tva

  Istorija

  Filosofija

  Astrologija

  Radiestezija

  Nauka

  Ekosfera

  Ars Medica

  Psihologija

  Umetnost

  Zanimljivosti

  Putopisi

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

Thornal

Arhiva tekstova Svetog Kraljevstva Magije

 

 

Budizam

 

16

 

Budisti u Beogradu

14.08.2010

 

Previranja u svetu krajem druge dekade XX veka dovela su do raseljavanja i nejneobičnijih preseljenja čitavih etničkih grupa. Tako su se između 1920. i 1944. godine na ulicama Beograda mogli sresti ljudi niskog rasta, zdepaste građe, �irokog lica i istaknitih jagodica i izrazito crne kose koju su neki od mu�kih pripadnika tih neobičnih doseljenika vezivali u čvor, a čelo im prekrivale �i�ke. Samo retki, bolje upućeni stanovnici Beograda su znali da se radi o Kalmicima.

"Daleko tamo, iza "Cvetkove Mehane", u Malom Mokrom Lugu, gde su generacije Beograđana, koje jo� i danas �ive, odlazile sve do pre Svetskog rata u lov, bačena valom Ruske revolucije, nastanila se je Beogradska Kalmička kolonija. Taj kraj se sve vi�e izgrađuje. On sve vi�e postaje Beograd, mada za sada jo� čuva odlike nekadanje stare Palilule ili Dorćola...
Tihi, nečujni, sa njihovim kosim obrvama, spljo�tenim nosevima i mongolskim lobanjama, susreću se tu, po Učiteljskoj, Kozarčevoj, Mis Irbijevoj, Crnopotočkoj, i drugim ulicama naselja Kralja Aleksandra ovi sinovi Amura. Mirni, radni, oni prolaze nečujno, kao bojeći se da se nekome ne zamere, da nekome ne učine �to na�ao...

U Beogradu se slabo primećuju. Ovde pak, u časove kada se dolazi sa rada, vidi se malo veći broj njih, njihovih �ena i njihove dece. Nikad bučnih obja�njenja, nikad larme, nikad pijanstva a anali Beogradske policije nisu zabele�ili ni jednog Kalmika. Njih je, međutim tri stotine a tu su već 20 godina!...

Sinove stepe varo� gu�i. Visoke zgrade smanjuju im vidike. Varo�ka pra�ina im smeta. Oni su navikli na zelenilo. Zato su oti�li na periferiju Beograda. Tamo, gde jo� ima neobrađenih njiva, gde se jo� �uti p�enica u leto i gde �u�ti kukuruz pri vetru, oni se bolje osećaju. Pa i tamo im je neobično. Njihov san bi bio da kolonizuju neko na�e selo. Tu, u punoj prirodi oni bi gajili svoje konje, svoju stoku, radili zemlju i bili bi najzadovoljniji...

Njihovo veliko zadovoljstvo je njihova budistička crkva. Jedan beogradski industrijalac im je dao zemlji�te i dosta građevinskog materijala, a Kalmici su radili, davali priloge i - crkva, njihova budistička crkva, osvanula je jednog dana 1929. godine ovde u Beogradu. Jedini budistički kalmički hram u Evropi! Beograd mo�e da bude ponosan..."

Tako je 1939. godine pisao u Beogradskim op�tinskim novinama dobar poznavalac Kalmika dr. Stevan Popović. Danas Kalmika i njihovog hrama vi�e nema, ali su ostala sećanja i retki pisani istorijski izvori rasuti po arhivama, fondovima, bibliotekama. Retki su danas i �itelji glavnog grada koji uop�te znaju da su Kalmici nekada boravili na ovim prostorima. Stoga je ova izlo�ba samo poku�aj da se ovda�nja javnost makar i povr�no upozna sa istorijom, verom i kulturom Kalmika. Taj poku�aj se čini kroz priču o njihovom hramu - njihovom ponosu, koji je bio sredi�te njihovog okupljanja i glavna podpora njihovom �ivotu u izbegli�tvu. S druge strane, ova izlo�ba se mo�e posmatrati i kao poku�aj da se oslika �ivot jedne male i marginalne etničke grupe u kosmopolitskom velegradu kakav je Beograd nekada bio.

 

Kalmici

 

Kalmici su pleme �ute rase i pripadaju zapadnom ogranku mongolskih naroda. Pre svog dolaska u predele zapadne Rusije početkom XVII veka �iveli su sa Mongolima čiji su deo tada bili. U Rusiju ih je 1628. godine poveo njihov vođa, "nojon" (knez) posle razmirica sa tada�njim vladarima mongolske dr�ave (poznate pod nazivom "Ojratska unija") tra�eći pomoć od ruskog, "Belog", cara za svoja razračunjavanja sa neprijateljima.

U Rusiji su se Kalmici prvo pojavili u Sibiru a zatim su prodrli na Ural i Volgu. Zauzimajući ogromnu rusku teritoriju, Kalmici se "nisu mnogo ustručavali", jer ti kompleksi zemlji�ta tada nisu bili naseljeni. Prema njihovom shvatanju, slobodno zemlji�te je smeo da zauzme svaki preduzimljivi čovek, jer su "zemlja i voda Bo�iji".

Dolazak Kalmika je ruska vlast primila sa simpatijama, izda�no nagrađujući poklonima njihove vođe, jer se nadala da će oni biti pouzdani i moćni branioci ju�nih granica od stalnih najezdi Tatara i kavkaskih gor�taka. Ta očekivanja su Kalmici potpuno ispunili: od kraja XVII i tokom celog XVIII veka oni su na zahtev i molbe ruskih careva izvr�ili 28 velikih ratnih pohoda na obale Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora, na Kavkaz, u Persiju i Kinu. Ubrzo su Kalmici izgubili svoju samostalnost, a autonomija koju su imali je počela da se su�ava uz stalno pojačavanje pritisaka od strane carske administracija. To je Kalmike navelo na ideju da se vrate u svoju postojbinu, D�ungariju. Ta seoba je započela januara 1771. godine kada je na dug, te�ak i neizvestan put krenulo oko četri petine ukupne populacije - samo je mali broj njih stigao do D�unharije. Oni koji su ostali u Rusiji �iveli su na zapadnim obalama Volge.

Do početka XIX veka Kalmici su �iveli prete�no nomadskim �ivotom: uzgajali su ovce, goveda i konje - a konj zauzima posebno mesto u njihovom �ivotu: "rođen uz konja, Kalmik u njemu gleda sve, gleda deo samog sebe. On se bez konja oseća slab, ni�tavan; onog momenta kada uz sebe ima svog konja, on je već drugi čovek - sposoban da izvr�i i najte�e zadatke. Otuda u narodnim pesmama Kalmik uvek pored svoga epskog junaka opeva konja, najvernijeg prijatelja, druga i slugu". U potrazi za ispa�om i vodom stalno su se selili, �iveći po jurtama - okruglim �atorima od drvegnog kostura koji su oblagali presovanom vunom i prekrivali ko�ama. Njihov �ivot se postepeno menjao: počeli su da se bave zemljoradnjom �to je dovelo do organizovanja stalnih stani�ta, "stanica".

Polo�aj koji su u Rusiji imali bio je u izvesnoj meri polo�aj privilegovanih jer ih Rusi nisu osvojili, već su sami Kalmici dobrovoljno priznali rusku vlast. Bili su zahvalni za povlastice koje su im Rusi dali i kada su 1917. godine bolj�evici udarili na red koji je u Rusiji vladao i na "Belog Cara", zahvalni Kalmici ustado�e sa oru�jem protiv bolj�evika. Uskoro je započeo nemilosrdni građanski rat. Dolinu Dona su tokom naredne dve godine neizmenično zapljuskivali i prelivali se preko nje beli i crveni talasi, da bi je konačno polovinom novembra 1920.godine prekrio crveni talas.

U toj borbi Kalmici su izgubili oko 60 procanata svog stanovni�tva. Sudbinu poraza belih armija delili su i Kalmici koji su se borili u njima. I pora�ena vojska i civilno stanovni�tvo su nastojali da se �to pre domognu luka, ukrcaju na brodove i napuste Rusiju. Samo je manji broj tih begunaca uspeo da se domogne brodava i izbegne zarobljavanje. Među njima se na�lo i od 2200 do 3000 Kalmika oba pola i svih uzrasta. Najveći broj izbeglih je spas na�ao u logorima u okolini Carigrada i u samom gradu gde su se zadr�ali narednih 2-3 godine a zatim su se postepeno raselili po evropskim zemljama: Bugarskoj, Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i Francuskoj.

Prvi Kalmici izbeglice su stigli u Srbiju početkom aprila 1920. godine i bilo ih je nekoliko desetina. Druga, i daleko najbrojnija kalmička grupacija (oko 300 izbeglica) prispela je u na�u zemlju krajem 1920. godine. I u narednih dve godine Kalmici su pristizali, ali u manjim grupama - u celom tom periodu od 1920. do kraja 1923. godine u Srbiju je stiglo ukupno 450-500 Kalmika. Glavnina kalmičkih izbeglica (300-400) nastanila se u Beogradu, formirajuči tako najveću kamičku koloniju u Evropi. U Beogradu su se nastanili po ju�noj i jugoistočnoj periferiji: počev od Karaburme pa preko Bulbodera do Cvetkove pijace i Crvenog Krsta. Većina ih se nastanila u ataru prigradskog sela Mali Mokri Lug, koji je tada postajao predgrađe Beograda. Taj kraj se nekada u �irem smislu zvao Pa�ina česma i Pa�ino brdo. U Beogradu su se Kalmici na�li u potpuno novoj i stranoj sredini. U početku su izazivali op�tu radoznalost, �to zbog svoje fizionomije, �to zbog načina na koji su se stariji Kalmici međusobno pozdravljali: pri susretu bi se klanjali jedan drugom, priljubljenih dlanova prinetih čelu. Videći pred sobom te ljude istočnjačkih crta, sa minđu�om na uhu, koji se pri susretima klanjaju, stanovnici Malog Mokrog Luga ih nazva�e "Kinezi". Za njih će Kalmici zauvek ostati "Kinezi".

Beograđani su se ipak dosta brzo privikli na nove goste, a ovi mnogo te�e i sporije na novu sredinu. Prema spolja�njoj sredini je kalmička zajednica bila prilično zatvorena, a unitar sebe povezana jedinstvenim jezikom i poreklom, istom izbegličkom sudbinom kao i pripadno�ću budističkoj veri. Trebalo je da prođe izvesno vreme pa da Kalmici počnu slobodnije da se dru�e sa me�tanima Malog Mokrog Luga. Kalmička deca su počela da pohađaju obli�nju osnovnu �kolu zajedno sa kom�ijskom decom, sa kojom su igrali tada veoma popularan sport, fudbal - imali su i fudbalsko igrali�te, tzv. "kinesko igrali�te". Sklopljeno je i nekoliko me�ovith brakova Kalmika sa Srpkinjama.

Za razliku od većine ruskih izbeglica naseljenih u Jugoslaviji koju su činili pripadnici aristokratije, zemljoposednici, preduzimači, slu�benici carske administracije i oficirski kadar, pristigli Kalmici su predstavljali najsiroma�niji sloj doseljenika, kako na materijanom tako i na dru�tveno-obrazovnom planu. Ogromna većina njih nije imala nikakve stručne kvalifikacije pa su morali da rade ono �to im se nudilo: najte�i fizički rad koji je bio veoma slabo plaćen.

Većina Kalmika je u početku radila na iskopavanju ilovače i njenom prevozu do ciglane u Malom Mokrom Lugu koja je bila vlasni�tvo beogradskog industrijalca i veleposednika Milo�a Jaćimovića. Radnici zaposleni u njegovoj ciglani dobili su na poklon zemlji�te i građevinski materijal, pa su po dve-tri porodice udru�ivale i zidale najjednostavnije i najjeftinije prizemne kućice u koje su se preselili iz iznajmljenih stanova. Pored kućica su bile ba�tice, zajednički bunar i zajednički poljski klozet. Tako je niklo celo malo naselje od 20-30 kućica sa jednom ili dve sobe i kuhinjom. Skoro sve kalmičke porodice su gajile koko�ke, guske, ćurke i koze i na taj način doprinoslie bud�etu.

Poneki od Kalmika je, vremenom, uspeo da sebi kupi konja i krene u prevo�enje drva, uglja i sl. Bilo je i par kočija�a. �ene beogradski Kalmika se nisu zapo�ljavale već su porodični bud�et uvećavale izradom papuča, krznenih jakni i papirnatih lampiona koje su prodavale na pijaci.

U prvih par godina boravka u novoj sredini, Kalmici nisu imali nikakvu čvr�ću dru�tvenu organizaciju - tek aprila 1928.godine formiraju svoju "Kalmičku koloniju". Za predsednika je izabran biv�i pukovnih ruske vojske Abu�a Aleksejev, koji će zajedno sa budističkim stare�inom bak�om Mančuda Borinovim pokrenuti akciju za izgradnju budističkog hrama a zatim to i dovr�iti decembra 1929. godine kada je hram i otvoren.

Beogradska kolonija Kalmika se dezintegrisala 1944. godine kada su njeni članovi izbegli u Nemačku, a kasnije u SAD. U borbama za oslobođenje Beograda (12-16. oktobar 1944.) koje su se vodile u neposrednoj blizini, delimično je poru�en gornji deo kalmičkog svetili�ta. Nove vlasti su smatrale da je beogradski budistički hram izgubio razlog za postojanje jer je ostao bez vernika i bez relikvija, pa su 1950. sru�ili kupolu hrama a prizemlje pretvorili u dom kulture. Kasnije je u toj zgradi prostorije imao Socijalistički savez radnog naroda. Na kraju je zgradu preuzela radna organizacija "Budućnost" koja je hram poru�ila, a na njegovim temeljima podigla neuglednu dvospratnu zgradu u koju je uselila svoj servis "Hlađenje".

Sa ostalim kalmičkim izbeglicama u Srbiju je stiglo i nekoliko njihovih sve�tenika. Najstariji po godinama i sve�teničkom činu bio je bak�a Gavi D�imba (Mančuda) Borinov. Svoj prvi "moliteljni hram" (bogomolju) u Beogradu Kalmici su uspostavili u septembru 1923. godine u dve iznajmljene sobe u ulici Vojislava Ilića br. 47 (ta kuća i danas postoji). U tim prostorijama hram se nalazio do kraja 1925. godine kada je preme�ten u Metohijsku ulicu br. 51. Zakupninu je trebalo uredno plaćati, sam hram bolje opremiti a novaca nikad dovoljo. Stoga su se početkom 1925. obratili Ministrstvu vera moleći za stalnu mesečnu pomoć. 

Dotično ministarstvo nije tada raspolagalo "planiranim bud�etskim sredstvima za te svrhe", pa je molbu prosledilo Dr�avnoj komisiji za ruske izbeglice. Komisija sa svoje strane, pak, nije imala para za pru�anje stalne pomoći. Ipak, Ministarstvo vera je prona�lo "re�enje" za problem: oni su Ministarstvu unutra�njih dela predlo�ili da izda dozvolu kojom bi se Kalmicima dozvolilo prikuplajanje dobrovoljih priloga. Ministarstvo unitra�ljuh dela je taj predlog prihvatilo i izdalo takvu dozvolu.

Prepis iste molbe stigao je do patrijarha SPC Dimitrija. Njegov odgovor Ministrstvu vera nam se učinio veoma zanimljivim pa ga prenosimo u celni.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

GOSPODINU MINISTRU,

 

 

Predstavnici ruskih izbeglica Kalmika, koji su vere budističke, predali su Nam prilo�eni prepis molbe, koju su primili na Vas, Gospodine Ministre, da biste im za odr�avanje njihovog hrama, koji imaju u Beogradu, odredili mesečnu pomoć od hiljadu dinara.

 

Mada javno ispovedanje budizma na�im dr�avnim Ustavom ili kakvim specijalnim zakonom nije priznato, nalazimo da neće biti od �tete ni po dr�avu, niti po koju drugu veroispovest, ako se ovoj maloj grupici ljudi u na�oj zemlji pru�e sredstva za zadovoljenje njihovih verskih potreba, dok bi naprotiv bilo od �tete ostaviti ih bez duhovnog vođstva. Utoliko ih pre treba pomoći, �to su oni samo privremeno u na�oj dr�avi, �to ih je veoma mali broj i �to, najzad, budistička religija nije opasna po dr�avu, te je priznata od mnogih drugih dr�ava. A ovda�nji Kalmici, budisti, i ne tra�e zakonsko priznanje njihove religije, već samo prećutno tolerisanje i neznatnu materijalnu pomoć.

 

Izvolite i ovom prilikom, Gospodine Ministre, primiti uverenje Na�eg svegda�njeg po�tovanja. 

 

Dimitrije

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh strane >>>

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
   

Sva prava rezervisana

Copyright � 2010 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 27-01-2013 06:38