Stranice

 

 Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

  Ogledalo

  Ars Magica

  Adepti

  Hinduizam

  Budizam

 Judaizam

  Hri�ćanstvo

Tekst 1 - I

  Tekst 1 - II

 

  Islam

  Ostale religije

  Misterije

  Tajna dru�tva

  Istorija

  Filosofija

  Astrologija

  Radiestezija

  Nauka

  Ekosfera

  Ars Medica

  Psihologija

  Umetnost

  Zanimljivosti

  Putopisi

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

Thornal

Arhiva tekstova Svetog Kraljevstva Magije

 

 

Hri�ćanstvo

 

1 - I

 

Isus to nije rekao

Bart D. Erman

09.09.2010

 

Knjigu ”Isus to nije rekao”, po kojoj je napisan ovaj tekst, mo�ete naručiti kod izdavačke kuće ”Babun”

p.fah 192, 11001 Beograd 6,

tel. 011 3510 669

mob. 063 8930 278

e-mail: babun@sezampro.rs

 

 

 

Malo je onih među nama koji sumnjaju da tekst Novog zaveta nije verna kopija Isusovih reči i doslovni prepis onoga �to su o utemeljivaču hri�ćanstva napisali njegovi učenici. To uverenje naročito je učvr�ćeno posle pronalaska �tamparske ma�ine, koja je omogućila da precizna reprodukcija teksta postane stvarnost. A skoro hiljadu i po godina pre toga rukopise Novog zaveta svojeručno su umno�avali pisari izlo�eni sna�nom uticaju teolo�kih, kulturnih i političkih rasprava svoga vremena. O tome najbolje svedoče sačuvani novozavetni tekstovi. Oni obiluju ne samo gre�kama, već i namernim izmenama koje umnogome ote�avaju rekonstrukciju originalnih Hristovih reči.

Kada je naučnik svetskog glasa , vodeći svetski stručnjak za biblijska pitanja Bart Erman (Bart Ehrman) krenuo da izučava biblijske tekstove na originalnim jezicima na kojima su pisani, veoma se iznenadio kada je otkrio mno�tvo gre�aka i namernih izmena načinjenih od strane njenih ranijih prevodilaca. U knjizi Isus to nije rekao, Erman nam pripoveda priču koja le�i u pozadini gre�aka i izmena koje su drevni pisari načinili u Novom zavetu, ukazujući na veličinu njihovog uticaja na Bibliju koju čitamo danas. Svoj prikaz obogatio je i ličnom pričom o tome kako ga je njegovo izučavanje drevnih grčkih rukopisa nagnalo da napusti svoja ranija ultrakonzervativna gledi�ta o Bibliji.

Od trenutka kada je izumljena �tamparska presa i kada je precizna reprodukcija tekstova postala stvarnost, među ljudima se uvre�ilo shvatanje kako je ono �to čitaju u Novom zavetu verna kopija Isusovih reči ili spisa svetog Pavla. A ipak su skoro hiljadu i po godina pre toga ove rukopise svojeručno umno�avali pisari koji su bili izlo�eni sna�nom uticaju kulturnih, teolo�kih i političkih rasprava svog vremena. Sačuvani rukopisi obiluju kako gre�kama tako i namernim izmenama, ote�avajući umnogome rekonstrukciju originalnih Isusovih reči. Po prvi put Erman otkriva gde i za�to su ove izmene načinjene, predstavljajući istovremeno na jedan popularan način različite metode kojima se naučnici koriste da bi �to vernije rekonstruisali originalne reči Novog zaveta.

Rafinirano, ali i na jedan krajnje izazovan način, Erman iznosi dokaze o tome kako je puno omiljenih biblijskih priča i �iroko prihvaćenih verovanja koje se odnose na Is usovu bo�anstvenost, Trojstvo, bo�ansko poreklo i nadahnutost Biblije, nastalo kao plod namernih i slučajnih izmena načinjenih od strane drevnih pisara - a ove izmene su, pak, dramatično uticale na sve naredne verzije Biblije.

 

O autoru

 

Bart D. Erman, vodeći svetski stručnjak za biblijska pitanja, u knjizi koja nosi naziv “Isus to nije rekao”, otkriva ko je i za�to menjao tekstove Novog zaveta. Erman je profesor na katedri za religijske studije Univerziteta Severna Karolina, u Čepl Hilu (SAD). Slovi za jednog od najvećih autoriteta za istoriju Novog zaveta, ranu crkvu i Isusov �ivot.

Punih 30 godina, on je posvetio rekonstrukciji originalne reči Novog zaveta. U knjizi “Isus to nije rekao”, Erman iznosi veliki broj dokaza o mno�tvu gre�aka i namernih izmena koje su drevni prepisivači Novog zaveta načinili, ukazujući na veličine njihovog uticaja na Bibliju koju danas čitamo. Do svojih zaključaka autor je do�ao upoređivanjem najstarijih sačuvanih rukopisa sa njihovom kasnijom transformacijom.

Govoreći o svom studiranju Svetog pisma, koje je počelo 1973. godine na Biblijskom univerzitetu Mudi u Čikagu, Erman ka�e da je ono od njega, kao i od drugih studenata, tra�ilo drastičnu promenu načina �ivota. Na Mudiju je postojao etički “kodeks”. Studenti su morali da potpi�u da neće pu�iti, piti, plesati, igrati karte i gledati filmove.

- Svi studenti i profesori morali su da daju pismenu izjavu da je Biblija nepogre�iva reč Bo�ja - ka�e Erman. - Ona je u potpunosti nadahnuta i predstavlja apsolutno verbalno nadahnuće.

Osim nekolicine popularnih naučnih članaka napisao je jo�:

- Izgubljena hri�ćanstva: Bitka za spise i vere za koje ne znamo

- Izgubljeni spisi: Knjige koje nisu u�le u Novi zavet

 

O knjizi

 

- Pabli�ers Vikli (izvod iz prikaza)

"Privlačno i fascinantno... Ermanova nadasve zanimljiva priča, sve�e i �ivo �tivo pro�eto dubokim uvidima stečenim prilikom suočavanja sa izazovima rekonstrukcije tekstova Novog zaveta, čini da čitaoci Biblije vi�e nikada neće čitati Jevanđelja ili Pavlove poslanice na način na koji su to činili ranije."

- D�ejms Robinson, autor Isusovog jevanđelja

"Isus to nije rekao je fascinantan izve�taj o pisarima koji su prepisivali grčke rukopise Novog zaveta, zatim naučnicima koji su proučavali te rukopise, kojih je bilo na stotine, da bi ustanovili koji je tekst najbolji, i, naposletku, biblijskim prevodiocima koji su njihove rezultate koristili kako bi dobili savremene prevode koje čitamo danas. Toplo preporučujem svima koji su zainteresovani za problematiku Novog zaveta."

 

 

UVOD

 

Vi�e od bilo čega o čemu sam pisao, tema ove knjige mi je bila na umu u proteklih trideset godina, od poznog tinejd�erskog doba kad sam tek počinjao moje proučavanje Novog zaveta. Po�to je to bilo deo mene tako dugo, mislim da bi trebalo da počnem sa jednom ličnom pričom i razjasnim za�to mi je ta materija bila va�na i za�to mi je va�na i dalje.

Ova knjiga govori o drevnim rukopisima Novog zaveta i razlikama koje među njima postoje, o pisarima koji su prepisivali rukopise, a ponekad ih i menjali. Tema mo�da ne izgleda kao obećavajući ključ za nečiju autobiografiju, ali �ta je - tu je. Čovek ima malo kontrole nad takvim stvarima.

Pre nego �to objasnim kako i za�to su rukopisi Novog zaveta postali emocionalno i intelektualno ne�to od zaista izuzetnog značaja za mene, za moje razumevanje sebe, sveta u kome �ivim, mojih shvatanja o Bogu i Bibliji, trebalo bi da objasnim ne�to o sebi.

Rođen sam i vaspitavan na konzervativnom mestu i u konzervativno vreme - u srcu nacije, sredinom pedesetih (dvadesetog veka). Moje vaspitanje je bilo uobičajeno. Bili smo prilično tipična petočlana porodica, i�li smo u crkvu, ali nismo bili posebno pobo�ni. Početkom godine bio sam u petom razredu, pripadali smo Episkopalnoj crkvi u Lorensu u Kanzasu, crkvi koja je imala dobrog i mudrog rektora, koji nam je takođe bio sused i čiji je sin bio jedan od mojih prijatelja (sa kojim sam kasnije u ni�im razredima srednje �kole pravio nesta�luke - ne�to �to je imalo veze sa cigarama). Kao i mnoge episkopalne crkve, i ova je bila uva�ena u dru�tvu i odgovorna prema dru�tvu. Crkvene liturgije je shvatala ozbiljno, a sveti spisi su bili deo tih liturgija. Ali, Biblija nije bila preterano nagla�avana: bila je prisutna kao jedan od vodiča u veri i praksi, uporedo sa crkvenom tradicijom i zdravim razumom. Nismo, zapravo, mnogo pričali o Bibliji, niti je mnogo čitali, čak ni u nedeljnoj �koli, koja se bavila vi�e praktičnim i dru�tvenim stvarima i pitanjem kako �iveti u svetu.

U na�oj kući Biblija je imala uva�eno mesto, posebno za moju majku, koja bi povremeno čitala iz nje i starala se da razumemo biblijske priče i moralne pouke (a manje njene "doktrine"). Sve do srednje �kole, čini mi se, gledao sam na Bibliju kao na tajanstvenu knjigu koja je od va�nosti za religiju, ali svakako ne kao na ne�to �to bi moglo da se nauči i da se njime ovlada. Ona je u sebi imala ukus drevnosti i bila nekako neraskidivo povezana sa Bogom i crkvom i obo�avanjem. Pa ipak, nisam video za�to bih je na svoju ruku čitao ili proučavao.

Stvari su se drastično izmenile za mene dok sam bio na drugoj godini srednje �kole. Tada sam imao iskustvo "ponovnog rođenja" , u jednom okru�enju koje je bilo potpuno drugačije od moje domaće crkve. Bio sam tipični "marginalac" - dobar učenik, zainteresovan i aktivan u �kolskim sportovima, ali ne i sjajan u bilo kome od njih, zainteresovan i aktivan u dru�tvenom �ivotu, ali ne u vi�im slojevima popularne �kolske elite. Prisećam se osećanja neke vrste praznine koju izgleda ni�ta nije ispunjavalo - ni skitanje unaokolo sa mojim prijateljima (već smo se bili ozbiljno upleli u dru�tveno prihvaćeno opijanje po �urkama), sastanci (početak ula�enja u veliku misteriju sveta seksa), �kola (trudio sam se i prolazio dobro, ali nisam bio velika zvezda), rad (prodavao sam kao akviziter proizvode jedne kompanije koja je pravila pomagala za slepe), crkva (bio sam vernik, i prilično pobo�an - nisam propu�tao liturgiju nedeljom ujutru, bez obzira �ta se de�avalo subotom uveče). Postojala je neka vrsta usamljenosti povezana sa ranim mladalačkim godinama, ali ja, naravno, nisam shvatao da je to neraskidivo povezano sa tim dobom - mislio sam da mi ne�to fali.

Tada sam počeo da odlazim na sastanke Kampa kluba Hristove omladine ; oni su se odr�avali po kućama dece - prvi na koji sam oti�ao odr�an je kao dvori�ni parti u kući jednog prilično popularnog dečaka, �to me je navelo da verujem da je ta grupa zacelo u redu. Njen vođa imao je dvadeset i ne�to godina i zvao se Brus, i to je radio da bi se izdr�avao - organizovao lokalne klubove Hristove omladine, poku�avao da preobrati srednjo�kolce da se "ponovo rode", a potom da ih navede na ozbiljno proučavanje Biblije, molitvene sastanke i slično. Brus je bio veoma dopadljiva ličnost - mlađi od na�ih roditelja, ali stariji i iskusniji od nas - sa moćnom porukom da praznina koju osećamo iznutra (Bili smo tinejd�eri! Svi smo osećali prazninu!) potiče od toga �to ne nosimo Hrista u svojim srcima. Kad bismo samo zamolili Hrista da uđe, on bi u�ao i ispunio nas rado�ću i srećom koju jedino "spaseni" mogu da do�ive.

Brus je znao citate iz Biblije napamet, i zapanjujuće često ih je navodio. Po�to sam po�tovao Bibliju, a slabo je poznavao, sve to mi je zvučalo sasvim ubedljivo. I bilo je sasvim drugačije od svega onoga �to sam dobijao u crkvi, koja je upotrebljavala stari utvrđeni ritual i vi�e se obraćala situiranim odraslim ljudima nego momcima koji su �eleli zabavu i avanturu, ali koji su se iznutra osećali prazno.

Da jo� vi�e skratim ovu kratku priču, na kraju sam se upoznao sa Brusom, prihvatio njegovu poruku o spasenju, zamolio Isusa da uđe u moje srce i imao pravo iskustvo ponovnog rođenja. U stvarnosti, ja sam se bio rodio petnaest godina ranije, a to je za mene bilo novo i uzbudljivo iskustvo koje me je navelo da pođem putem vere, na kome je bilo mnogo krivina i zaokreta, a koji se zavr�io u ćorsokaku koji se, zapravo, pokazao kao ispravan put kojim sam naposletku krenuo, nakon dobrih trideset godina.

Oni među nama koji su imali ovakva iskustva ponovnog rođenja smatrali su se "pravim" hri�ćanima - za razliku od onih koji su naprosto i�li u crkvu jer se to podrazumeva, koji nisu zaista imali Hrista u svojim srcima i zato su to činili reda radi, bez osnove u stvarnosti. Jedan od načina na koji smo se razlikovali od njih bila je na�a posvećenost Bibliji i molitvi. Posebno proučavanju Biblije. Sam Brus je bio poznavalac Biblije; pohađao je Biblijski institut Mudi u Čikagu i mogao je da navede odgovor iz Biblije na bilo koje pitanje koje bi nam palo na pamet (kao i na mnoga druga koja nam nikad ne bi pala na pamet). Uskoro sam počeo da mu zavidim na toj sposobnosti da citira Sveto pismo, pa sam se i sam upustio u proučavanje Biblije, učeći neke tekstove, razumevajući njihov značaj, pa čak i učeći napamet ključne stihove.

Brus me je ubedio da bi trebalo da razmislim o tome da postanem "ozbiljan" hri�ćanin i da se potpuno posvetim hri�ćanskoj veri. To bi pod�razumevalo studiranje Svetog pisma na Biblijskom institutu Mudi, a to bi, između ostalog, tra�ilo i drastičnu promenu načina �ivota. Na Mudiju je postojao etički "kodeks" da studenti treba da potpi�u da: neće pu�iti, neće piti, neće plesati, neće igrati karte i neće gledati filmove. I da će puno čitati Bibliju. Imali smo običaj da ka�emo: "Biblijski institut Mudi, gde je Biblija na�e srednje ime". Pretpostavljam da sam gledao na to kao na neku vrstu hri�ćanskog kampa za obuku regruta. U svakom slučaju, odlučio sam da ne budem polovičan u pogledu moje vere; prijavio sam se na Mudi, bio primljen i oti�ao tamo u jesen 1973.

Iskustvo na Mudiju je bilo intenzivno. Odlučio sam da mi glavni smer bude biblijska teologija, �to je značilo da se puno proučava Biblija i učestvuje na sistematskim kursevima teologije. Na tim kursevima se predavalo iz samo jedne perspektive, na koju su se obavezali svi profesori (morali su da daju pismenu izjavu) i svi studenti (to smo učinili i mi): Biblija je nepogre�iva reč Bo�ija . U njoj nema gre�aka. Ona je u potpunosti nadahnuta i njenom terminologijom rečeno - predstavlja "potpuno verbalno nadahnuće". Svi kursevi koje sam pohađao podrazumevali su taj stav i poučavali tom stavu, dok se svaki drugi smatrao pogre�nim, čak i jeretičkim. Pretpostavljam da bi neki to nazvali ispiranjem mozga. Za mene je to bio ogroman "korak napred" u odnosu na pla�ljivi pogled na Bibliju kakav sam imao kao dru�tveni episkopalac u ranoj mladosti. To je bila sr� hri�ćanstva namenjena potpunim posvećenicima.

Ali, postojao je jedan očigledan problem sa tvrdnjom da je Biblija verbalno nadahnuta - povezan sa svim onim �to je u njoj rečeno. Kao �to smo naučili na Mudiju, na jednom od prvih kurseva, mi zapravo nemamo izvorne spise Novog zaveta. Imamo samo kopije tih spisa, sačinjene godinama kasnije - u najvećem broju slučajeva, mnogo godina kasnije. �tavi�e, nijedna od tih kopija nije potpuno tačna i precizna, po�to su ih prepisivači nenamerno i/ili namerno mestimično menjali. Svi prepisivači su to činili. Zato, umesto da imamo nadahnute autografe (tj. originale) Biblije, mi imamo samo kopije tih autografa sa nizom gre�aka. Zato je jedan od najte�ih zadataka bio da se utvrdi �ta originali Biblije ka�u, imajući u vidu da su (1) oni bili nadahnuti i (2) da ih mi nemamo.

Moram da ka�em da mnogi moji prijatelji na Mudiju uop�te nisu smatrali taj zadatak bitnim ili interesantnim. Bili su zadovoljni tvrdnjom da su autografi bili nadahnuti i manje ili vi�e su zapostavljali problem da ti izvorni tekstovi nisu pre�iveli. Međutim, za mene je to bio gorući problem. Bog je nadahnuo upravo reči Svetog pisma. Svakako da onda moramo da znamo koje su to reči bile, ako hoćemo da znamo kako nam ih je On preneo, po�to su te reči bile njegove reči, i po�to nam neke druge reči (one koje su prepisivači namerno ili nenamerno umetali) neće mnogo pomoći da saznamo Njegove reči.

To je probudilo kod mene interesovanje za rukopise Novog zaveta, već u osamnaestoj godini. Na Mudiju sam naučio osnove oblasti poznate kao tekstologija - �to je tehnički izraz za nauku o restauriranju "izvornih" reči nekog teksta iz rukopisa. Ali, nisam jo� bio spreman da se upustim u to proučavanje; najpre sam morao da naučim grčki, izvorni jezik Novog zaveta, i, ako je moguće, druge stare jezike, kao �to je hebrejski (jezik hri�ćanskog Starog zaveta) i latinski, a da ne pominjem savremene evropske jezike kao �to su nemački i francuski, kako bih saznao �ta su drugi proučavaoci rekli o tim stvarima. Preda mnom je bio dug put.

Na kraju mojih studija na Mudiju (do diplome je trebalo tri godine), dobro sam pro�ao na mojim kursevima i ozbiljnije nego ikad sam nameravao da postanem hri�ćanski naučnik. Tada sam razmi�ljao kako ima mnogo visokoobrazovanih naučnika među evangelističkim hri�ćanima, ali nema mnogo evangelista među (svetovno) visokoobrazovanim naučnicima, pa sam �eleo da postanem evangelistički "glas" u svetovnim krugovima, tako �to ću steći diplome koje će mi omogućiti da podučavam u svetovnim krugovima, a da pri tome ostanem posvećen mojim evangelističkim zavetima. Ali, najpre je trebalo da diplomiram, a da bih to postigao, odlučio sam da se upi�em na najbolji evangelistički fakultet. Izabrao sam Viton koled�, u predgrađu Čikaga.

Na Mudiju su me upozorili da će mi biti te�ko da nađem pravog hri�ćanina na Vitonu - �to pokazuje koliko je Mudi bio fundamentalistički. Viton je samo za hri�ćane evangeliste i tu �kolu je, na primer, zavr�io Bili Grejem (Viljem Frenklin Grejem, poznat kao "Bili", rođen 1918. Američki religijski lider koji je vodio evangelističke ture po čitavom svetu. - prim. prev.). Isprva mi je izgledalo da je koled� malo suvi�e liberalan za moj ukus. Studenti su razgovarali o knji�evnosti, istoriji i filozofiji vi�e nego o verbalnom nadahnuću svetih spisa. Oni su to činili iz hri�ćanske perspektive, ali ipak: zar nisu shvatali �ta je zaista va�no?

Odlučio sam da mi na Vitonu glavni predmet bude engleska knji�evnost, po�to mi je čitanje oduvek bilo strast i po�to sam znao da, ako �elim da uđem u naučne krugove, moram dobro da se upoznam sa nekom drugom obla�ću izučavanja osim Biblije. Odlučio sam takođe da se posvetim učenju grčkog. Upravo sam tokom prvog semestra na Vitonu upoznao dr D�eralda Hotorna, mog učitelja grčkog i čoveka koji je ostvario priličan uticaj u mom �ivotu kao naučnik, učitelj i najzad, prijatelj. Hotorn je, kao i većina mojih profesora na Vitonu, bio posvećeni evangelistički hri�ćanin. Ali, on se nije pla�io da postavlja pitanja o svojoj veri. Ja sam tada to smatrao slabo�ću (zapravo, mislio sam da imam gotovo sve odgovore na sva pitanja koja je on postavljao); na kraju sam to sagledao kao iskrenu posvećenost istini i voljnost da se čovek otvori prema mogućnosti da revidira svoje stavove u svetlosti daljeg znanja i �ivotnog iskustva.

Učenje grčkog donelo mi je veliko ushićenje. Pokazalo se da sam dobro savladao osnove tog jezika, i uvek sam �udeo da naučim jo� vi�e. Ali, na dubljem nivou, učenje grčkog je bilo donekle uznemiravajuće iskus�tvo za mene i uticalo je na moje viđenje svetih spisa. Brzo sam uvideo da se potpuno značenje i nijanse grčkog teksta Novog zaveta mogu shvatiti samo kad se on čita i proučava na izvornom jeziku (isto va�i i za Stari zavet, �to sam kasnije shvatio kad sam naučio hebrejski). Razlog vi�e, mislio sam, da temeljno izučim taj jezik. Istovremeno, to je počelo da me nagoni da preispitam moje poimanje Svetog pisma kao verbalno inspirisane reči Bo�ije. Ako se potpuni smisao reči Svetog pisma mo�e shvatiti jedino kada se ono prouči na grčkom (i hebrejskom), zar to ne znači da većina hri�ćana, koji ne razumeju te stare jezike, nikad neće imati potpuni pristup onome �to Bog �eli da oni znaju? I zar to ne čini učenje o nadahnuću jednim učenjem rezervisanim samo za obrazovanu elitu, koja poseduje intelektualnu ve�tinu i ima dovoljno slobodnog vremena da nauči te jezike i proučava te tekstove čitajući ih u originalu? Kakva korist od toga da ka�emo da je te reči nadahnuo Bog kada su za većinu ljudi one nedostupne, a dostupan im je samo njihov manje ili vi�e nezgrapan prevod na neki jezik, kao �to je engleski, koji nema nikakve veze sa izvornim rečima?

Moja pitanja su se sve vi�e komplikovala kako sam dalje razmi�ljao o rukopisima koji prenose te reči. �to sam vi�e proučavao grčki, to vi�e su me interesovali rukopisi koji su sačuvali Novi zavet za nas, kao i nauka o kritici teksta, koja bi trebalo da nam pomogne da rekonstrui�emo izvorne reči Novog zaveta. Stalno sam se vraćao na moje osnovno pitanje: kakva korist da ka�emo da je Biblija nepogre�iva reč Bo�ija ako zapravo nemamo reči koje je Bog nepogre�ivo nadahnuo, već samo reči koje su prepisivali pisari - ponekad tačno, a ponekad (u mnogim slučajevima!) netačno? Kakva korist da ka�emo da su izvorni tekstovi bili inspirisani? Mi nemamo originale! Imamo samo kopije pune gre�aka, a najveći broj tih kopija od originala dele vekovi i očigledno se od njega razlikuju na hiljade načina.

Te sumnje su me i opsedale i nagonile da kopam sve dublje i dublje, da bih razumeo �ta je zaista Biblija. Diplomirao sam na Vitonu za dve godine i odlučio da se pod vođstvom profesora Hotorna posvetim tekstualnoj kritici Novog zaveta, tako �to ću studirati sa vodećim svetskim stručnjakom u toj oblasti, naučnikom po imenu Brus M. Mecger, koji je predavao na Teolo�kom seminaru univerziteta Prinston.

I opet su me moji evangelistički prijatelji upozorili da ne idem na Prinston, po�to ću, kako su mi rekli, imati problema da tamo nađem "prave" hri�ćane. To je, na kraju krajeva, prezbiterijanski seminar, ne ba� pogodno tlo za ponovo rođene hri�ćane. Ali, moje proučavanje engleske knji�evnosti, filozofije i istorije - a pogotovo grčkog - pro�irilo je značajno moje vidike, pa sam sada �udeo za znanjem, znanjem svih vrsta, i svetim i svetovnim. Ako bi poimanje "istine" značilo da neću vi�e moći da se poistovetim sa ponovo rođenim hri�ćanima, kakve sam upoznao u gimnaziji, neka tako i bude. Namerio sam da sledim svoju potragu za istinom ma kuda me ona odvela, uveren da svaka istina do koje dođem neće biti manje istinita zbog svoje neočekivanosti, ili zbog toga �to se te�ko uklapa u �ablone mog evangelističkog obrazovanja.

Po dolasku na Teolo�ki seminar Prinstona, smesta sam upisao grčku i hebrejsku egzegezu (tumačenje biblijskih tekstova) i svoj raspored ispunio sa �to vi�e tih kurseva. Uvideo sam da ti časovi predstavljaju izazov za mene, kako akademski tako i lično. Akademski izazovi su mi bili potpuno dobrodo�li, ali su lični izazovi sa kojima sam se suočavao bili prilično naporni. Kao �to sam rekao, već na Vitonu sam počeo da preispitujem neke od aspekata moje posvećenosti Bibliji kao nepogre�ivoj reči Bo�ijoj. Ta posvećenost je postala ozbiljno ugro�ena mojim detaljnim proučavanjima na Prinstonu. Odupro sam se svim isku�enjima da promenim moje poglede i prona�ao određeni broj prijatelja koji su, kao i ja, do�li iz konzervativnih evangelističkih �kola i poku�avali da "odr�e veru" ( kada se danas osvrnem na to, malo neozbiljan izraz, jer svi smo mi, na kraju krajeva, slu�ali program hri�ćanskog bogoslovlja). Ali, moje fakultetske obaveze su počele da me susti�u.

Prekretnica je nastala u drugom semestru, na kursu koji sam pohađao kod jednog veoma po�tovanog i pobo�nog profesora po imenu Kalen Stori. Tema kursa je bila tumačenje Jevanđelja po Marku, u to vreme mog najomiljenijeg jevanđelja (�to je i sad). Na tom kursu, morali smo da naučimo da čitamo Jevanđelje po Marku u potpunosti na grčkom (naučio sam sve grčke reči tog jevanđelja nedelju dana pre nego �to je počeo semestar); trebalo je da vodimo egzegetički dnevnik gde ćemo bele�iti na�a razmi�ljanja o tumačenjima ključnih pasusa i da diskutujemo o pro �blemima tumačenja teksta; i, naposletku, od nas se zahtevalo da napi�emo zavr�ni rad o nekom problemu tumačenja koji sami odabe�remo. Odabrao sam pasus iz Jevanđelja po Marku gl. 2, u kome se Isus sukobio sa farisejima zato �to je sa učenicima i�ao kroz useve, jedući klasje u subotu. Isus je hteo da poka�e farisejima da je "subota načinjena čoveka radi, a ne čovek subote radi", pa ih je podsetio �ta je veliki kralj David učinio kada je ogladneo on i ljudi koji behu s njim, kako su u�li u Bo�ju kuću kada "Avijatar be�e prvosve�tenik" i pojeli postavljene hlebove koje nije smeo da jede niko osim sve�tenika. Jedan od dobro poznatih problema tog pasusa jeste sledeći: kad pogledamo pasus iz Starog zaveta koji citira Isus (1 Sam. 21, 1-6), ispada da David to nije učinio dok je Avijatar bio prvosve�tenik, već, zapravo, dok je prvosve�tenik bio Avijatarov otac, Ahimeleh. Drugim rečima, to je jedan od onih pasusa na koji se ukazuje da bi se pokazalo da Biblija uop�te nije nepogre�iva, već naprotiv, da u njoj ima gre�aka.

U radu koji sam napisao za profesora Storija, upustio sam se u dugu i komplikovanu raspravu kako bih dokazao da, iako Marko ukazuje na to da se događaj zbio "dok je Avijatar bio prvosve�tenik", to ne znači da je Avijatar zaista tada bio prvosve�tenik, već da se taj događaj odigrava u onom delu Svetog pisma u kome Avijatar igra jednu od glavnih uloga. Moja rasprava se zasnivala na značenju grčkih reči i bila je donekle komplikovana. Bio sam siguran da će je profesor Stori uva�iti, po�to sam znao da je on dobar hri�ćanski naučnik koji (kao i ja) nikad ne bi pomislio da u Bibliji mo�e da postoji bilo kakva istinska gre�ka. Ali, na kraju mog rada, on je dodao jednostavan komentar u jednoj rečenici, koji me je iz nekog razloga potpuno prodrmao. On je napisao: "Mo�da je Marko naprosto pogre�io". Počeo sam da razmi�ljam o tome, razmatrajući sav trud koji sam ulo�io u taj rad, i uviđajući da sam morao da razvijem prilično ma�tovito tumačenje da bih zaobi�ao taj problem i da je moje re�enje pomalo nategnuto. Najzad sam zaključio: "Pa... mo�da je Marko zaista pogre�io".

Jednom kada sam to priznao, moje brane su popustile. Jer, ako je u 2. glavi Jevanđelja po Marku mogla da postoji jedna mala, siću�na gre�ka, mo�da gre�ke postoje i na drugim mestima. Mo�da, kad Isus kasnije u 4. glavi Jevanđelja po Marku ka�e da je zrno goru�ičino "manje od sviju sjemena na zemlji", ne moram da tra�im ma�tovita obja�njenja za to kako je seme slačice najmanje od sveg semenja kad dobro znam da nije. A mo�da se te "gre�ke" odnose i na krupnija pitanja. Kada Marko ka�e da je Isus bio razapet jedan dan nakon �to je obrok na Pashu pojeden (Mar. 14:12, 15:25), a Jovan ka�e da je on umro dan pre nego �to je taj obrok pojeden (Jovan 19:14) - mo�da to čini pravu razliku. Ili, kad Luka u svojoj priči o Isusovom rođenju govori da su se Josif i Marija vratili u Nazaret posle ne�to vi�e od mesec dana od njihovog dolaska u Vitlejem (i obavili rituale proči�ćenja, Luka 2:39), dok Matej ka�e da su pobegli u Egipat (Mat. 2:19-22) - mo�da je i to razlika. Ili, kad Pavle ka�e da, nakon �to se preobratio na putu u Damask, nije po�ao u Jerusalim da se susretne sa onima koji su bili apostoli pre njega (Gal. 1:16-17), dok se u Delima svetih apostola ka�e da je to bilo prvo �to je učinio po odlasku iz Damaska (Del. 9:26) - mo�da je i to razlika.

Ova spoznaja podudarila sa problemima sa kojima sam se suočavao prilikom detaljnijeg proučavanja pre�ivelih grčkih rukopisa Novog zaveta. Jedna je stvar reći da su originali bili nadahnuti, ali je realna činjenica da mi nemamo originale - pa mi tvrdnja da su oni bili nadahnuti nije od koristi ukoliko nisam u stanju da rekonstrui�em originale. �tavi�e, najveći broj hri�ćana u čitavoj istoriji crkve nikad nije imao pristup originalima, �to njihovu nadahnutost čini donekle spornom. Mi ne samo da nemamo originale, nego nemamo ni prve prepise originala. A nemamo čak ni prepise prepisa originala, pa ni prepise prepisa prepisa originala. Mi samo imamo prepise koji su načinjeni kasnije - mnogo kasnije. U najvećem broju slučajeva, to su prepisi koji su načinjeni mnogo vekova kasnije. A svi ti prepisi se međusobno razlikuju na vi�e hiljada mesta. Kao �to ćete videti kasnije u ovoj knjizi, ti prepisi se međusobno razlikuju na toliko mnogo mesta, da čak ni ne znamo koliko razlika ima. Mo�da je najlak�e da to izrazimo poređenjem: ima vi�e razlika među na�im rukopisima nego �to ima reči u Novom zavetu.

Najveći broj tih razlika su potpuno neva�ne i nebitne. Veliki deo naprosto pokazuje da drevni prepisivači nisu bili ni�ta pismeniji nego �to je to većina ljudi danas (a nisu imali ni rečnike, a kamoli automatsku proveru pisanja). Pa sve i da je tako, �ta da radimo sa svim tim razlikama? Ako neko i insistira na tome da je Bog nadahnuo svaku reč Svetog pisma, �ta to vredi ako nemamo reči Svetog pisma? Na nekim mestima, kao �to ćemo videti, mi naprosto ne mo�emo da budemo sigurni da smo tačno rekonstruisali izvorni tekst. Malo je te�ko shvatiti značenje reči u Bibliji ako čak i ne znamo koje su to reči!

To je postao problem u mom shvatanju nadahnuća, jer sam uvideo da Bogu ne bi bilo ni�ta te�e da sačuva reči Svetog pisma nego �to mu je bilo da ih u početku nadahne. Ako je On �eleo da narod ima Njegove reči, svakako da bi im ih dao (pa bi ih, verovatno, čak dao na nekom jeziku koji mogu da razumeju, umesto na grčkom i hebrejskom). Razmi�ljao sam: činjenica da mi nemamo te reči jasno pokazuje da ih On nije sačuvao za nas. A ako On nije izveo to čudo, onda izgleda da nema razloga da mislimo da je izveo ono prethodno čudo - da nadahne te reči.

Ukratko, moje proučavanje grčkog Novog zaveta i moja istra�ivanje rukopisa koji ga sadr�e doveli su me do korenitog preispitivanja razumevanja prirode Biblije. Za mene je to predstavljalo seizmičku promenu. Pre toga - počev od mog iskustva ponovnog rođenja u gimnaziji, pa preko fundamentalističkog perioda na Mudiju, i evangelističkih dana na Vitonu - moja vera je u potpunosti bila zasnovana na određenom poimanju Biblije kao potpuno nadahnute, nepogre�ive reči Bo�ije. Sada vi�e nisam posmatrao Bibliju na taj način. Biblija je počela da mi izgleda kao veoma ljudska knjiga. Ba� kao �to je ljudski rod dao pisare koji su prepisivali i menjali tekstove Svetog pisma, tako je ljudski rod dao autore koji su izvorno napisali tekstove svetog pisma. Knjiga je bila ljudsko delo od početka do kraja. Napisali su je razni autori u raznim periodima i na raznim mestima, da bi odgovorili raznim potrebama. Nema sumnje da je veliki broj tih autora osećao da ih je Bog nadahnuo da ka�u to �to su rekli, ali su oni imali svoje sopstvene uglove posmatranja, sop�stvena verovanja, sopstvena shvatanja, sopstvene potrebe, sopstvene �elje, sopstveno razumevanje, sopstvene teologije; a ti uglovi posmatranja, per�spektive, pogledi, potrebe, �elje, razumevanja i teologije oblikovali su sve �to su oni rekli. U svemu ovde navedenom oni su se međusobno razlikovali. Između ostalog, to znači da Marko nije govorio isto �to i Luka zato �to i nije hteo da ka�e isto �to i Luka. Jovan se razlikuje od Mateja - nisu isti. Pavle se razlikuje od Dela apostolskih. A Jakov se razlikuje od Pavla. Svaki od tih autora pripada ljudskom rodu i mora da se čita da bi se videlo �ta on ima da ka�e (pod pretpostavkom da je mu�karac u pitanju), a ne sa idejom da on govori isto, ili saglasno, ili dosledno onome �to i svi drugi autori imaju da ka�u. Na kraju krajeva, Biblija je veoma ljudska knjiga.

To je za mene bila jedna sasvim nova perspektiva, očigledno ne ona koju sam kao evangelistički hri�ćanin imao - niti je to perspektiva većine dana�njih evangelista. Daću vam jedan primer koji pokazuje kako je moja promenjena perspektiva mogla da utiče na razumevanje Biblije. Dok sam studirao na Biblijskom institutu Mudi, jedna od najpopularnijih knjiga u kampu bio je apokaliptički nacrt na�e budućnosti Hola Lindzija, "Pokojna velika planeta Zemlja". Lindzijeva knjiga nije bila popularna samo na Mudiju; bila je zapravo najbolje prodavana knjiga dokumentarne lite�rature na engleskom jeziku sedamdesetih godina (pored Biblije; ovde koristim termin dokumentarna relativno slobodno). Lindzi je, kao i mi na Mudiju, verovao da je Bibija potpuno nepogre�iva u svakoj svojoj reči, do te mere da mo�ete da čitate Novi zavet i saznate ne samo kako Bog hoće da vi �ivite i u �ta hoće da verujete, već i �ta sam Bog planira u budućnosti i �ta će učiniti da to postigne. Svet ide ka apokaliptičkoj krizi katastrofalnih razmera, a iz nepogre�ivih reči Svetog pisma mo�e se saznati kako i kada će se sve to desiti.

Posebno me je pogodila reč "kada". Lindzi je ukazao na Isusovu parabolu o smokvi kao na indikaciju kada mo�emo da očekujemo budući Armagedon. Isusovi učenici su hteli da znaju kada će doći "kraj", a Isus odgovara:

"Od smokve naučite se priči; kad se već njezine grane podmlade i ulistaju, znate da je blizu ljeto. Tako i vi kada vidite sve ovo, znajte da je [Sin Čovekov] blizu kod vrata. Zaista vam ka�em: ovaj nara�taj neće proći dok se ovo sve ne zbude ." (Mat. 24:32-34)

�ta ova parabola znači? Lindzi, u uverenju da je to nepogre�iva reč samog Boga, de�ifruje njegovu poruku ukazujući na to da se u Bibliji "smokva" često koristi kao simbol za narod Izraela. �ta bi značilo da ona pusti svoje listove? To bi značilo da se taj narod, nakon �to je spavao tokom jednog perioda (zime) vraća u �ivot. A kad se Izrael vratio u �ivot? Godine 1948, kada je ponovo postao suverena dr�ava. Isus ukazuje da će se kraj dogoditi u istoj generaciji koja je bila svedokom tog zbivanja. A koliko traje jedna generacija u Bibliji? Četrdeset godina. I eto bo�anski nadahnutog učenja iz samih Isusovih usta: kraj sveta će se desiti pre 1988, četrdeset godina nakon ponovne pojave Izraela.

To tumačenje je za nas bilo potpuno ubedljivo. Mo�da to izgleda čudno iz dana�nje perspektive - imajući u vidu da je 1988. pro�la bez Armagedona - ali, sa druge strane, milioni hri�ćana jo� uvek veruju da se Biblija mo�e čitati bukvalno kao potpuno nadahnuta u svojim predviđanjima onoga �to će uskoro da nas zadesi i dovede istoriju kakvu mi poznajemo do njenog kraja. Pogledajte trenutnu pomamu za serijalom Timotija le Heja i Filipa D�enkinsa "Ono �to nam je zave�tano" (Left Behind), jo� jednom apokaliptičkom vizijom na�e budućnosti koja se zasniva na bukvalnom čitanju Biblije, serijalom koji je u dana�nje vreme prodat u vi�e od �ezdeset miliona primeraka.

Koreniti je pomak kada se sa čitanja Biblije kao nepogre�ivog plana za veru, �ivot i budućnost pređe na čitanje Biblije kao jednog veoma ljudskog dela, sa vrlo ljudskim stavovima, od kojih se mnogi međusobno razlikuju, a nijedan ne predstavlja nepogre�iv �ivotni vodič. Upravo takvu promenu sam naposletku učinio i u sopstvenom načinu razmi�ljanja, i za nju se sada u potpunosti zala�em. Mnogi hri�ćani, naravno, nikad nisu ni gajili jedan takav bukvalan stav prema Bibliji, pa za njih to predstavlja jednostrano i neiznijanisarno gledi�te (da ne ka�emo - bizarno i nepovezano sa stvarima vere). Ali, jo� uvek ima mnogo ljudi koji na Bibliju gledaju na takav način. Povremeno viđam nalepnice na branicima automobila na kojima pi�e: "Bog je tako rekao, ja verujem u to, i to sve re�ava". Moj odgovor na to je uvek: �ta ako Bog to nije rekao? �ta ako knjiga za koju smatrate da vam donosi Bo�ije reči umesto njih sadr�i ljudske reči? �ta ako Biblija ne daje potpuno pouzdane odgovore na pitanja savremenog doba - pitanja abortusa, �enskih prava, prava homoseksualaca, verske dominacije, demokratije zapadnog tipa i slično? �ta ako sami moramo da osmislimo svoj �ivot i svoju veru, i da ne pravimo od Biblije la�nog idola - ili proroči�te koje nam otvara direktnu liniju komunikacije sa Svemogućim? Postoje jasni razlozi zbog kojih ne bi trebalo da Bibliju posmatramo kao nepogre�ivi vodič za na� �ivot: između ostalog i zbog toga �to na mnogo mesta mi (čak i kao naučnici, a ne samo kao obični čitaoci) ne znamo koje su reči izvorno stajale u Bibliji.

Usled tog uvida moja lična teologija se iz korena promenila, pa me je dovela na puteve potpuno drugačije od onih kojima sam putovao kao tinej�er i dvadesetogodi�njak. Ja i dalje cenim Bibliju i raznovrsne poruke koje ona sadr�i - kao �to sam počeo da cenim i druge spise ranih hri�ćana iz otprilike istog ili ne�to kasnijeg perioda, spise manje poznatih figura kao �to su Ignjatije Antiohijski, Kliment Rimski i Varnava Aleksandrijski, a takođe i spise osoba druge vere iz otprilike istog perioda, spise Josifa Flavija, Lukijana iz Samosate i Plutarha. Svi ti pisci nastoje da razumeju svet i svoje mesto u njemu i svi oni mogu da nas nauče vrednim stvarima. Va�no je da znamo �ta su ti pisci tačno napisali, kako bismo mogli da vidimo �ta su imali da ka�u i da sami prosudimo �ta da mislimo i kako da �ivimo u svetlu tih reči.

To me opet vraća na moje interesovanje za rukopise Novog zaveta i na proučavanje tih rukopisa u okviru tekstologije. Ubeđen sam da je tekstologija neodoljiva i zanimljiva oblast - od stvarnog značaja ne samo za naučnike, već i za sve koje interesuje Biblija (podjednako za bukvaliste, izlečene bukvaliste, za one sa stavom nikad-u-�ivotu-nisam-bio-bukvalista-i-neću-ni-biti, kao i za one koji Bibliju vide samo kao istorijski i dru�tveni fenomen). Najvi�e iznenađuje činjenica da najveći broj čitalaca - onih koji se interesuju za hri�ćanstvo, Bibliju i proučavanje Biblije, onih koji veruju da je Biblija nepogre�iva i onih koji tvrde suprotno - ne zna gotovo ni�ta o tekstologiji. A nije te�ko shvatiti za�to. Uprkos činjenici da ona predstavlja temu neprekidnog izučavanja već trista godina, gotovo da nijedna knjiga o tekstologiji nije napisana za laike - to jest, za one koji ne znaju ni�ta o tome, za one koji ne znaju grčki i druge jezike neophodne za dublja izučavanja, kao i za one koji ne vide da postoji uop�te neki "problem" sa tekstom, ali koji bi bili zainteresovani da shvate o kakvim se problemima radi i kako naučnici izlaze na kraj sa njima.

Ovo je upravo jedna takva knjiga - koliko ja znam, prva te vrste. Napisana je za ljude koji ne znaju ni�ta o tekstologiji, ali koji bi �eleli da saznaju ne�to o tome kako su pisari menjali Sveto pismo i kako bismo mi mogli da prepoznamo gde su oni to činili. Ona je napisana na osnovu mojih tridesetogodi�njih razmi�ljanja o toj temi, sa moje sada�nje tačke gledi�ta, nakon �to je moje poimanje Biblije pretrpelo korenitu promenu. Napisana je za svakog ko bi voleo da zna kako smo dobili Novi zavet obzirom da u nekim slučajevima nismo ni poznavali reči prvobitnih pisaca, za svakog ko je zainteresovan da čuje ne�to vi�e o zanimljivim načinima na koje su te reči povremeno menjane i načinima na osnovu kojih bismo mogli, primenom nekog prilično rigoroznog metoda analize, rekonstruisati reči iz originala. Naposletku, za mene je ovo u velikoj meri veoma lična knjiga, krajnji rezultat jednog dugog puta. A mo�da bi i za druge ona mogla postati deo njihovog ličnog puta.

 

Počeci hri�ćanskog Svetog pisma

 

Da bismo započeli raspravu o prepisima Novog zaveta kojima raspola�emo, moramo krenuti od samog početka, od jedne veoma neobične osobine hri�ćanstva u grčko-rimskom svetu: njegovog knji�kog karaktera. Zapravo, da bismo pojmili smisao te osobine hri�ćanstva, moramo da počnemo od perioda pre nastanka hri�ćanstva, od religije iz koje je hri�ćanstvo poniklo: judaizma. Jer, "knji�kost" hri�ćanstva je u određenom smislu nagovestio i prethodno uobličio judaizam, koji je bio prva "religija knjige" u zapadnoj civilizaciji.

 

Judaizam kao religija knjige

 

Judaizam iz koga je poniklo hri�ćanstvo bio je jedna neuobičajena religija u rimskom svetu, mada ni u kom slučaju jedinstvena. Kao i vernici svih drugih (vi�e stotina) religija u oblasti Sredozemlja, Jevreji su priznavali postojanje jednog bo�anskog sveta koji naseljavaju nadljudska bića (anđeli, arhanđeli, kne�evstva, moći); svoja bo�anstva su obo�avali tako �to su im �rtvovali �ivotinje i hranu; smatrali su da postoji posebno sveto mesto na kome to bo�ansko biće boravi ovde na zemlji (Jerusalimski hram), i tu je trebalo prinositi �rtve. Molili su se tom Bogu radi zajedničkih i ličnih potreba. Pričali su priče kako je u pro�losti ovaj Bog stupao u vezu sa ljudskim bićima i očekivali su njegovu pomoć u sada�njosti. Na sve te načine judaizam je bio "blizak" obo�avaocima drugih bogova u Rimskom Carstvu.

Judaizam se ipak na određene načine i razlikovao. Sve druge religije u Carstvu bile su politeističke - priznavale su i obo�avale mnoge bogove svih vrsta i funkcija: velike dr�avne bogove, manje lokalne bogove, bogove koji su nadzirali različite aspekte ljudskog rođenja, �ivota i smrti. Sa druge strane, judaizam je bio monoteistički; Jevreji su insistirali na obo�avanju samo jednog Boga svojih predaka, Boga koji je, kako su smatrali, stvorio ovaj svet, koji upravlja ovim svetom i koji jedini daje svom narodu ono �to mu je potrebno. Prema jevrejskom predanju, taj jedan svemogući Bog je izabrao Izrailjce da budu njegov poseban na�rod i obećao je da će ga �tititi i braniti, u zamenu za njegovu apsolutnu posvećenost njemu i jedino njemu. Jevreji su, verovalo se, sklopili "zavet" sa tim bogom, sporazum da će oni biti isključivo njegovi, kao �to je on jedinstveno njihov. Samo tog jednog Boga trebalo je obo�avati i slu�ati; pa mu je, zato, bio posvećen samo jedan hram za razliku od tada�njih politeističkih religija, koje su, na primer, imale brojne hramove posvećene raznim bogovima kao �to je, na primer, bio Zevs. Naravno, Jevreji su mogli da obo�avaju Boga gde god da �ive, ali su svoje religiozne obrede �rtvovanja mogli da izvode jedino u Jerusalimskom hramu. Na drugim mestima mogli su da se okupljaju u "sinagogama" radi molitve i razgovora o predanjima predaka koja čine sr� njihove religije.

Ta predanja su govorila i o Bo�ijem uplitanju u poslove predaka naroda Izrailja - otaca i majki vere, to jest: Avrama, Sare, Rahele, Jakova, Rebeke, Josifa, Mojsija, Davida i tako dalje - i davala detaljna uputstva kako taj narod treba da slu�i Bogu i kako da �ivi. Jedna od stvari koje su judaizam učinile jedinstvenim među verama Rimskog carstva bila su ba� ta uputstva, zapisana u njihovim svetim knjigama zajedno sa ostalim predanjima predaka.

Na�im savremenicima, koji dobro poznaju glavne savremene zapadne religije (judaizam, hri�ćanstvo, islam) mo�da je te�ko da zamisle tako ne�to, ali knjige nisu igrale gotovo nikakvu ulogu u politeističkim religijama drevnog zapadnog sveta. Te religije su se gotovo isključivo bavile slavljenjem bogova pomoću �rtvenih rituala. Nije bilo doktrina koje bi trebalo naučiti, sledeći obja�njenja iz knjiga, i gotovo nikakvih etičkih principa koje bi trebalo slediti onako kako je prikazano u knjigama. To ne znači da sledbenici tih raznih politeističkih religija nisu imali verovanja o svojim bogovima ili da nisu imali etiku, ali njihova verovanja i etika - �to čudno zvuči savremenom čitaocu - sama po sebi nisu igrala gotovo nikakvu ulogu u samoj religiji. Umesto toga, ona su bila stvar lične filozofije, a filozofija je, naravno, mogla da bude knji�ka. Po�to drevne religije same po sebi nisu zahtevale nikakve posebne sisteme "ispravnih doktrina", ili "etičkih kodeksa", knjige u njima nisu igrale gotovo nikakvu ulogu.

Judaizam je bio jedinstven po tome �to je nagla�avao značaj tradicije svojih predaka, običaje i zakone i tvrdio da su oni zapisani u svetim knjigama, koje su zato imale status "svetih spisa" za jevrejski narod. Tokom perioda kojim se mi bavimo - prvog veka na�e ere 1, kad su i napisane knjige Novog zaveta - Jevreji rasejani �irom Rimskog Carstva su posebno podrazumevali da je Bog dao uputstva svom narodu u Mojsijevim spisima, koji su se kao celina nazivali Tora, �to bukvalno znači "zakon" ili "vođstvo". Tora se sastojala od pet knjiga, koje su se ponekad nazivale i Pentateuh ("pet svitaka"), �to su bili počeci jevrejske Biblije (hri�ćanskog Starog zaveta): Postanje, Izlazak, Levitska, Brojevi i Zakoni ponovljeni . U njima nalazimo priče o stvaranju sveta, poziv Izrailjcima da budu Bo�iji narod, priče o očevima i majkama Izrailja i Bo�ijem odnosu prema njima, a �to je najva�nije ( i najobimnije), zakone koje je Bog dao Mojsiju, u kojima govori kako da ga njegov narod obo�ava i kako da se ljudi pona�aju jedni prema drugima u okviru zajednice. To su bili sveti zakoni, koje je trebalo naučiti, prodiskutovati i slediti - i oni su bili zapisani u nekoliko knjiga.

Jevreji su imali i druge knjige koje su bile va�ne u njihovom religioznom �ivotu, na primer knjige proroka (kao �to su Isaija, Jeremija i Amos) i pesme (Psalmi), te istorijske knjige (kao �to su Isus Navin i Samuil). Na kraju, neko vreme nakon nastanka hri�ćanstva, do�lo je do toga da se određena grupa tih jevrejskih knjiga - ukupno dvadeset i dve - proglasi svetim kanonom Svetog pisma, dana�njom jevrejskom Biblijom, koju su hri�ćani prihvatili kao prvi deo svog, hri�ćanskog kanona, "Stari zavet".

Ovaj kratak pregled činjenica o Jevrejima i njihovim pisanim tekstovima je va�an zato �to predstavlja pozadinu hri�ćanstva, koje je takođe bilo, od samog svog početka, "religija knjige". Naravno, hri�ćanstvo je počelo sa Isusom, koji je i sam bio jevrejski rabin (učitelj) koji je prihvatao autoritet Tore, a moguće i ostalih jevrejskih svetih knjiga i svoje učenike poučavao njihovom tumačenju. 3 Kao i drugi rabini njegovog doba, i Isus je smatrao da se Bo�ija volja mo�e naći u svetim tekstovima, posebno u Mojsijevim zakonima. On je čitao te spise, proučavao te spise, tumačio te spise, dr�ao se tih spisa i poučavao te spise. Njegovi sledbenici su od samog početka bili Jevreji koji su visoko uva�avali te knjige, koje su pripadale njihovoj tradiciji. I tako su, već na samom početku hri�ćanstva, pripadnici ove nove religije, Isusovi sledbenici, u Rimskom Carstvu bili neobična pojava kao i Jevreji pre njih, jer su za razliku od gotovo svih drugih sveti autoritet pripisivali svetim knjigama. Hri�ćanstvo je od početka bilo religija knjige.

 

Hri�ćanstvo kao religija knjige

 

Kao �to ćemo odmah videti, to �to su knjige bile va�ne za rano hri�ćanstvo ne znači da su svi hri�ćani mogli da čitaju knjige; naprotiv, većina ranih hri�ćana, kao i većina stanovni�tva Rimskog carstva (uključujući i Jevreje!) bila je nepismena. Ali, to ne znači da su knjige u njihovoj veri igrale sekundarnu ulogu. Zapravo, knjige su bile, na mnogobrojne su�tinske načine, od sredi�njeg značaja za �ivot hri�ćana u njihovim zajednicama.

 

Vrh >>>

 

�TA KA�U SVETI SPISI

 

Nezgrapni prevod

 

Erman je odlučio da mu glavni smer bude biblijska teologija. Svi kursevi koje je pohađao podrazumevali su taj stav i poučavali u tom stavu, dok se svaki drugi smatrao pogre�nim, čak i jeretičkim.

- Ali, postojao je jedan očigledan problem sa tvrdnjom da je Biblija verbalno nadahnuta, a povezan je sa svim onim �to je u njoj rečeno - pi�e Erman. - Za�to? Zato �to mi zapravo nemamo izvorne spise Novog zaveta. Imamo samo kopije tih spisa sačinjene godinama kasnije - u najboljem slučaju, mnogo godina kasnije. �tavi�e, nijedna od tih kopija nije potpuno tačna i precizna, po�to su ih prepisivači nenamerno ili namerno mestimično menjali. Svi prepisivači su to činili. Zato, umesto da imamo nadahnute autografe (originale) Biblije, imamo samo njihove kopije sa nizom gre�aka.

Erman ističe da je zbog toga jedan od najte�ih zadataka bio da se utvrdi �ta originali Biblije ka�u, imajući u vidu da su (1) oni bili nadahnuti i (2) da ih mi nemamo.

- Moram da ka�em - pi�e Erman - da mnogi moji prijatelji na Mudiju uop�te nisu smatrali da je taj zadatak bitan i interesantan. Bili su zadovoljni tvrdnjom da su autografi bili nadahnuti i manje ili vi�e zapostavljali su problem da ti izvorni tekstovi nisu pre�iveli. Ali, za mene je to bio gorući problem. Bog je nadahnuo upravo reči Svetog pisma. Svakako da onda moramo da znamo koje su to reči bile, ako hoćemo da znamo kako nam ih je on preneo, po�to su te reči bile njegove reči, i po�to nam neke druge reči (one koje su prepisivači namerno i nenamerno uneli), neće mnogo pomoći da saznamo njegove reči. Da bi dopro do izvornih biblijskih tekstova, Erman je dobro naučio grčki i hebrejski jezik. Učenje ovih jezika za njega je, ka�e, bilo bogato iskustvo i značajno je uticalo na njegovo viđenje svetih knjiga:

- Brzo sam uvideo da se potpuno značenje i nijanse grčkog teksta Novog zaveta mogu shvatiti samo kad se on čita i proučava na izvornom (grčkom), a isto va�i i za Stari zavet napisan na hebrejskom.

Istovremeno, to je počelo da ga nagoni da preispituje svoje poimanje Svetog pisma kao verbalno inspirisane reči Bo�je.

- Ako se potpuni smisao Svetog pisma mo�e shvatiti jedino kada se ono prouči na grčkom i hebrejskom, zar to ne znači da većina hri�ćana koji ne razumeju te stare jezike, nikad neće imati potpuni pristup onome �to Bog �eli da oni znaju - upitao se Erman. - Kakve koristi imamo od toga da ka�emo da je te reči nadahnuo Bog, kad su za većinu ljudi one nedostupne, a dostupan im je samo njihov manje ili vi�e nezgrapan prevod na neki jezik, kao �to je engleski, koji nema nikakve veze sa izvornim rečima.

 

Vrh >>>

 

Gre�ke prepisivača

 

Erman, zatim, ka�e:

- Jedna je stvar reći da su originali bili nadahnuti, ali je realna činjenica da mi nemamo te originale, pa mi tvrdnja da su oni bili nadahnuti nije od koristi ukoliko nisam u stanju da rekonstrui�em originale. �tavi�e, najveći broj hri�ćana u čitavoj istoriji crkve nikad nije imao pristup originalima, �to njihovu nadahnutost čini spornom.

Mi ne samo da nemamo originale, nego nemamo ni prve prepise originala. A nemamo čak ni prepise prepisa originala, pa ni prepise prepisa prepisa originala.

- Imamo - nastavlja Erman - samo prepise koji su načinjeni kasnije, mnogo kasnije. U najvećem broju slučajeva to su prepisi koji su nastali mnogo vekova kasnije. A svi ti prepisi međusobno se razlikuju na vi�e hiljada mesta. Razlikuju se na toliko mnogo mesta da čak i ne znamo koliko razlika ima. Mo�da je najlak�e da to izrazimo poređenjem: Ima vi�e razlika među na�im rukopisima nego �to ima reči u Novom zavetu.
Erman nagla�ava da je najveći broj tih razlika potpuno neva�an i nebitan. Veliki deo naprosto pokazuje da drevni prepisivači nisu bili ni�ta pismeniji nego �to je to većina ljudi danas. A nisu imali ni rečnike, a kamoli automatskih provera onog �to je napisano.

- Pa i da je sve tako, �ta da radimo sa svim tim razlikama? - pita se Erman. - Ako neko insistira na tome da je Bog nadahnuo svaku reč Svetog pisma, �ta to vredi ako nemamo reči Svetog pisma. Na nekim mestima mi naprosto ne mo�emo da budemo sigurni da smo tačno rekonstruisali izvorni tekst. Mada je te�ko shvatiti značenje reči u Bibliji, ako čak i ne znamo koje su to reči!

 

Vrh >>>

 

Ljudska knjiga

 

Priznaje da je to postao problem u njegovom shvatanju nadahnuća, jer je uvideo da Bogu ne bi bilo ni�ta te�e da sačuva reči Svetog pisma nego �to mu je bilo da ih u početku nadahne:

- Ako je Bog �eleo da narod ima njegove reči, svakako da bi mu ih dao (pa bi ih, verovatno, dao na nekom jeziku koji svi ljudi mogu da razumeju, umesto samo na grčkom i hebrejskom). Razmi�ljao sam: činjenica da mi nemamo te reči, jasno pokazuje da ih on nije sačuvao za nas.

Ako Bog nije izveo to čudo, onda izgleda da nema razloga da mislimo da je izveo ono prethodno čudo - da nadahne te reči.

Erman ka�e da je njegova vera bila u potpunosti zasnovana na određenom posmatranju Biblije kao potpuno nadahnute, nepogre�ive Bo�je reči. Ali, proučavanje grčkog Novog zaveta i starih rukopisa dovelo je kod njega do korenitog preispitivanja razumevanja prirode Biblije.

- Bile su to za mene seizmičke promene. Biblija je počela da mi izgleda kao veoma ljudska knjiga. Ba� kao �to je ljudski rod dao pisare koji su prepisivali i menjali tekstove Svetog pisma, tako je ljudski rod dao autore koji su izvorno napisali tekstove Svetog pisma.

Knjiga je bila ljudska od početka do kraja. Napisali su je razni autori u raznim periodima i na raznim mestima da bi odgovorili raznim potrebama.

- Nema sumnje - nastavlja Erman - da je veliki broj tih autora osećao da ih je Bog nadahnuo da ka�u to �to su rekli, ali oni su imali sopstvene uglove posmatranja, sopstvena verovanja, sopstvena shvatanja, sopstvene potrebe, sopstvene �elje i sopstvene teologije.

A ti uglovi posmatranja, perspektive, pogledi, potrebe, �elje, razumevanja i teologije oblikovali su sve �to su oni rekli. U svemu ovde navedenom oni su se međusobno razlikovali.

- Između ostalog to znači - zaključuje Erman - da Marko nije govorio isto �to i Luka, zato �to nije hteo da ka�e isto �to i Luka. Jovan se razlikuje od Mateja - nisu isti. Pavle se razlikuje od Dela apostolskih.

A Jakov se razlikuje od Pavla. Svaki od tih autora pripada ljudskom rodu i mora da se čita da bi se videlo �ta on ima da ka�e (pod pretpostavkom da je mu�karac u pitanju), a ne sa idejom da on govori isto, ili saglasno, ili dosledno onome �to i svi drugi autori imaju da ka�u. Na kraju krajeva, Biblija je veoma ljudska knjiga.

 

Vrh >>>

 

Pokojna planeta Zemlja

 

Za vreme Ermanovih studija na Biblijskom institutu Mudi, najpopularnija knjiga među studentima bio je apokaliptički nacrt na�e budućnosti koji je opisao Hol Lindzi. Njegova knjiga “Pokojna velika planeta zemlja” bila je u to vreme “bestseler” knjiga dokumentarne literature na engleskom jeziku.

- Lindzi je - ka�e Erman - kao i mi na Mudiju, verovao da je Biblija potpuno nepogre�iva u svakoj svojoj reči. Do te mere nepogre�iva da čitajući Novi zavet mo�ete saznati ne samo kako Bog hoće da vi �ivite i u �ta hoće da verujete, već i �ta sam Bog planira u budućnosti i �ta će učiniti da to postigne. Svet, ka�e Lindzi, ide ka apokaliptičkoj krizi katastrofalnih razmera, a iz nepogre�ivih reči Svetog pisma mo�e se saznati i kada će se sve to dogoditi. Mene je posebno pogodila reč “kada”.

U knjizi “Pokojna velika planeta zemlja” autor je ukazao na Isusovu parabolu o smokvi kao na indikaciju kad mo�emo da očekujemo budući Armagedon (Biblijsko popri�te konačne bitke dobra i zla). Na pitanje svojih učenika, koji su hteli da saznaju kada će doći “kraj sveta”, Isus odgovara:

“Od smokve naučite se priči. Kada se već njezine grane podmlade i ulistaju, znate da je blizu leto. Tako i vi kada vidite sve ovo, znajte da je (sin Čovekov) blizu kod vrata. Zaista vam ka�em: Ovaj nara�taj neće proći dok se ovo sve ne zbude”. (Mat. 24:32-34)

 

Vrh >>>

 

Čije su reči

 

�ta ova parabola znači? Na ovo pitanje Erman odgovara:

- Lindzi, u uverenju da je to nepogre�iva reč samog Boga, de�ifruje njegovu poruku ukazujući na to da se u Bibliji “smokva” često koristi kao simbol za narod Izraela. �ta bi, dakle, značilo da ona pusti svoje listove? To bi značilo da se taj narod, po�to je spavao tokom jednog perioda (zime) vraća u �ivot. A kad se Izrael vratio u �ivot? Godine 1948, kad je ponovo postao suverena dr�ava. Isus ukazuje da će se kraj sveta dogoditi u istoj generaciji koja je bila svedok tog zbivanja. A koliko traje jedna generacija u Bibliji? Četrdeset godina. I eto bo�anski nadahnutog učenja iz samih Isusovih usta: Kraj sveta će se dogoditi pre 1988, četrdeset godina posle ponovne pojave Izraela.

Za studente Biblijskog univerziteta Mudi u Čikagu to tumačenje bilo je potpuno ubedljivo:
- Mo�da to izgleda čudno iz dana�nje perspektive imajući u vidu da je 1988. godina pro�la bez “kraja sveta”, ali sa druge strane, milioni hri�ćana jo� uvek veruju da se Biblija mo�e čitati bukvalno kao potpuno nadahnuta u svojim predviđanjima onoga �to će uskoro da nas zadesi i dovede istoriju, kakvu mi poznajemo, do njenog kraja.

Mnogi hri�ćani, smatra Erman, nikada nisu gajili jedan takav bukvalan stav prema Bibliji, pa za njih to predstavlja jednostrano i neiznijansirano gledi�te, da ne ka�emo bizarno i nepovezano sa stvarima vere.
- Ali, jo� uvek ima mnogo ljudi koji na Bibliju gledaju na taj način - ka�e Erman. - Povremeno viđam nalepnice na branicima automobila na kojima pi�e: “Bog je tako rekao, ja verujem u to, i to sve re�ava”. Moj odgovor na to je uvek: �ta ako to Bog nije rekao? �ta ako knjiga za koju smatrate da vam donosi Bo�ije reči umesto njih sadr�i ljudske reči? �ta ako Biblija ne daje potpuno pouzdane odgovore na pitanja savremenog doba - pitanja abortusa, �enskih prava, prava homoseksualaca, verske dominacije, demokratije zapadnog tipa i slično.

Erman postavlja jo� neka pitanja: �ta ako sami moramo da osmislimo svoj �ivot i svoju veru i da ne pravimo od Biblije la�nog idola - ili proroči�te koje nam otvara direktnu liniju komunikacije sa Svemogućim. I daje odgovor: Postoje jasni razlozi zbog kojih ne bi trebalo da Bibliju posmatramo kao nepogre�ivi vodič za �ivot: između ostalog i zbog toga da na mnogo mesta mi (čak i kao naučnici, a ne samo kao obični čitaoci) ne znamo koje su reči verodostojno stajale u Bibliji.

Naravno, hri�ćanstvo je počelo sa Isusom, ka�e Bart Erman u knjizi “Isus to nije rekao”. Isus je bio jevrejski rabin (učitelj), prihvatao je autoritet Tore, a moguće i ostalih jevrejskih svetih knjiga. Kao i drugi rabini njegovog doba, i Isus je smatrao da se Bo�ija volja mo�e naći u svetim tekstovima, posebno u Mojsijevim zakonima. On je čitao te spise, proučavao ih, tumačio i njih se dr�ao.

Isusovi sledbenici od samog početka bili su Jevreji. Oni su visoko uva�avali te knjige koje su pripadale njihovoj tradiciji. I tako su, već na samom početku hri�ćanstva, pripadnici nove religije, Isusovi sledbenici, u Rimskom carstvu, bili neobična pojava. Kao i Jevreji pre njih. Za�to? Zato �to su, za razliku od gotovo svih drugih, sveti autoritet pripisivali svetim knjigama. Hri�ćanstvo je od početka bilo religija knjige.

 

Vrh >>>

 

Religija knjige

 

U prvim vekovima posle Isusove smrti, za hri�ćanske zajednice u razvoju bile su va�ne različite vrste spisa. Najranija svedočenja o hri�ćanskim zajednicama potiču od poslanica koje su pisale hri�ćanske vođe. Apostol Pavle je za to prvi i najbolji primer. On je osnivao crkve po čitavom istočnom Sredozemlju, uglavnom po urbanim centrima. Ubeđivao je pagane (pripadnike poluteističkih religija Rimskog carstva) da je jevrejski Bog jedini kojem se treba moliti. Za Isusa je govorio da je Bo�iji sin, koji je sve grehe ovog sveta uzeo na sebe i umro zbog njih, i koji će se uskoro vratiti radi suda na zemlji.

Po�to bi preobratio određen broj ljudi u jednom mestu, Pavle je odlazio u drugo. Ali, ukorenjivanje nove vere nije i�lo glatko. Do Pavla su dolazile vesti da se pripadnici nekih hri�ćanskih zajednica pona�aju lo�e. Iza Pavla dolazili su “la�ni učitelji” koji su prenosili ideje suprotne njegovim. Neki članovi zajednice sledili su la�na učenja, negde se pojavio i nemoral. Takvim zajednicama Pavle je slao povratna pisma, sa uputstvom �ta da rade. Vremenom je određen broj tih pisama stekao status svetih spisa. U Novi zavet uključeno je oko 13 poslanica napisanih u Pavlovo ime. Prvi hri�ćanski spis koji posedujemo je Pavlova poslanica Solunjanima. Smatra se da je napisana 49. posle rođenja Hrista, i oko 20 godina pre nego �to je bilo koje Jevanđelje prenelo priču o Spasiteljovom �ivotu. Pavle tu poslanicu zavr�ava rečima: “Pozdravite braću svu celivom svetim, zaklinjem vas Gospodom da pročitate ovu poslanicu pred svom braćom sveta”. To nije bilo obično pismo koje će čitati bilo ko koga ono donekle zanima. Apostol insistira da se ono pročita i da se prihvati kao reč njegovog autoriteta, jer je on i osnovao zajednicu.

Poslanice su kru�ile među hri�ćanskim zajednicama od najranijih vremena. One su ih povezivale, ujedinjavale su veru i hri�ćansku praksu, ukazivale na to u �ta bi to hri�ćani trebalo da veruju i kako bi valjalo da se pona�aju. Poslanice su čitane naglas celoj zajednici na njenim skup�tinama, jer većina hri�ćana bila je nepismena.

Određeni broj tih poslanica, koje su pisale hri�ćanske vođe, na�ao je mesto u Novom zavetu. Zapravo, Novi zavet se u velikoj meri i sastoji od poslanica koje su pisale hri�ćanske vođe. U Novom zavetu ima ih 21. I to je samo jedan njihov deo. Pretpostavlja se da je, recimo, Pavle napisao mnogo vi�e poslanica nego �to mu se pripisuje u Novom zavetu. Smatra se, međutim, da neke od njih nije napisao Pavle nego njegovi kasniji sledbenici pod pseudonimom. Ako je ta pretpostavka tačna, to je onda jo� jedan dokaz vi�e o značaju poslanica za rani hri�ćanski pokret. Da bi naveo druge da slu�aju njegove stavove, Pavlov sledbenik napisao bi poslanicu u apostolovo ime, kako bi ona dobila na te�ini.

 

Vrh >>>

 

Uputstva vernicima

 

Nisu, međutim, samo poslanice bile va�ne za hri�ćanske zajednice. Rani hri�ćani stvarali su, �irili, čitali i sledili �irok dijapazon literature. Njima je bilo stalo da saznaju �to je moguće vi�e o �ivotu, učenju, smrti i vaskrsnuću njihovog Gospoda. Iz tog razloga napisana su mnogobrojna jevanđelja - da bi se zabele�ila razna predanja vezana za Isusov �ivot.

Od tih jevanđelja četiri su u�la u Novi zavet i �iroku upotrebu - Jevanđelje po Mateju, Jevanđelje po Marku, Jevanđelje po Luki i Jevanđelje po Jovanu. Ali, bila su napisana i mnoga druga. Neka od njih su sačuvana. Na primer, jevanđelja koja se pripisuju Isusovom učeniku Filipu, njegovom bratu Judi Tomi i njegovom �enskom pratiocu Mariji Magdalini. Ostala jevanđelja, uključujući i neka od prvih, izgubljena su.
Pavle, kao i drugi apostoli, podučavao je da će se Isus uskoro vratiti sa neba, da bi sudio na zemlji. Kraj svega postojećeg, neprekidno je opčinjavao rane hri�ćane. Oni su uveliko očekivali da će se Bog uskoro ume�ati u zemaljske poslove, da bi zbacio sile zla i na zemlji uspostavio svoje dobro carstvo, sa Isusom na čelu.

Neki hri�ćanski pisci napisali su proročke priče o tome �ta će se desiti prilikom tog kataklizmičkog kraja sveta koji ćemo do�iveti. Ta “apokaliptička” literatura imala je svoje jevrejske prethodnike, na primer, u Knjizi Danilovoj, u jevrejskoj Bibliji, ili u knjizi Etohovoj, u Jevrejskim apokrifima. Jedna od hri�ćanskih apokalipsi je na kraju uključena u Novi zavet - Jovanova apokalipsa. Druge, kao �to su Petrova apokalipsa, i Jermin Pastir, bili su takođe popularno �tivo u određenom broju hri�ćanskih zajednica u prvom veku crkve.

 

Vrh >>>

 

Četiri stuba crkve

 

Obrazovanje hri�ćanskog kanona bio je dug i komplikovan proces. U izvesnom smislu hri�ćani su započeli s jednim kanonom, zato �to je osnivač njihove vere i sam bio jevrejski učitelj koji je prihvatao Toru kao merodavni sveti spis od Boga. Prvi hri�ćani bili su Isusovi sledbenici koji su prihvatali knjige jevrejske Biblije (koja jo� nije bila uspostavljena kao “kanon” jednom za svagda), kao svoj sopstveni sveti spis.

Za pisce Novog zaveta, uključujući i prvog autora Pavla, reč “sveto pismo” odnosilo se na jevrejsku Bibliju, zbirku knjiga koju je Bog dao svom narodu, a koja predskazuje dolazak Mesije, Isusa.

Uskoro su, međutim, hri�ćani počeli da prihvataju druge spise kao ravne jevrejskim. Mo�da je koren ovog prihvatanja bilo autoritarno učenje samog Isusa, po�to su njegovi sledbenici smatrali da je Isusovo tumačenje svetih spisa, po autoritetu ravno rečima samih svetih spisa.

 

Vrh >>>

 

Potvrda o razvodu

 

Isus je, mo�da, ohrabrivao takvo poimanje samim načinom na koji je iskazivao neka od svojih učenja. U Besedi na gori, na primer, zabele�eno je kako Isus iznosi zakone koje je Bog dao Mojsiju, a potom iznosi svoje jo� radikalnije tumačenje tih zakona, ukazujući da je njegovo tumačenje merodavno.

To nalazimo u takozvanim antitezama, koje bele�i Matej, a u poglavlju 5. Isus ka�e: “Čuli ste da se ka�e 'Ne ubij' (jedna od Deset zapovesti), ali ja vam ka�em, 'Ko se makar i naljuti na svoga brata i sestru, za osudu je’.” Ono �to Isus ka�e u svom tumačenju Zakona, izgleda isto toliko merodavno, kao i sam Zakon. Ili, Isus ka�e: “Čuli ste da se ka�e 'Ne čini preljubu' (jo� jedna od Deset zapovesti). Ali, ja vam ka�em, 'Ko pogleda �enu sa po�udom prema njoj u svom srcu, već je počinio preljubu sa njom’.”

U nekim slučajevima izgleda da ta autoritarna Hristova tumačenja zapravo poni�tavaju zakone samih svetih spisa. Na primer, Isus ka�e: “Čuli ste da se ka�e: "Ko se razvede od svoje �ene treba da joj da potvrdu o razvodu (jedna od zapovesti), a ja vam ka�em da svako ko se razvede od svoje �ene, a da razlog za to nije seksualna amoralnost, tera svoju �enu da čini preljubu”, a ko god se o�eni razvedenom �enom čini preljubu". Te�ko je reći kako neko mo�e da poslu�a Mojsijevu zapovest da izda potvrdu o razvodu, ako razvod i nije stvar izbora.

U svakom slučaju, Isusova učenja uskoro su počela da imaju isti autoritet kao i Mojsijevi iskazi, to jest, sama Tora. Ali rasprave o obliku hri�ćanskog kanona trajale su nekoliko vekova. Jedni su smatrali da samo jedno jevanđelje treba prihvatiti kao sveti spis: jevrejski hri�ćani, koji su smatrali validnim jevrejski Zakon, koristili su samo Mateja. Određene grupe, koje su tvrdile da Isus nije pravi Hrist, prihvatile su samo Jevanđelje po Marku. Filozof-učitelj Markon, koji je kasnije progla�en za jeretika, i njegovi sledbenici prihvatali su samo (jednu verziju) Jevanđelja po Luki. Grupa gnostika zvana Valentijani prihvatala je samo Jevanđelje po Jovanu.

Tim shvatanjima o�tro se suprotstavio hri�ćanski intelektualac i apologista Justin Mučenik. Tvrdeći da su sve te grupe u zabludi, on ka�e: “Nije moguće da jevanđelja bude ni vi�e ni manje nego �to ih ima. Jer, po�to postoje četiri oblasti sveta u kome �ivimo, i četiri glavna vetra, a Crkva je razbacana po svetu, a stub i temelj Crkve je jevanđelje, pogodno je da Crkva ima četiri stuba”.

Drugim rečima, četiri strane sveta, četiri vetra, četiri stuba - dakle nu�na su i četiri jevanđelja. Pred kraj drugog veka bilo je hri�ćana koji su insistirali da su spisi Mateja, Marka, Luke i Jovana ta jevanđelja. Njih nije bilo ni vi�e ni manje.

Hri�ćani su, dakle, bili uveliko u brizi da saznaju koje knjige da prihvate kao merodavne, kako bi mogli da znaju (1) koje knjige da čitaju tokom svojih bogoslu�enja i, shodno tome, (2) da znaju na koje knjige mogu da se oslone kao na pouzdane vodiče, u �ta valja da veruju i kako da se pona�aju.

Odluke o tome koje bi knjige na kraju trebalo uzeti kao kanonske nisu bile automatske i lagodne. Rasprave su bile duge i iscrpne, a ponekad i grube. Mnogi dana�nji hri�ćani mo�da misle da se posle Novog zaveta jednog dana, ubrzo posle Isusove smrti, naprosto pojavio na sceni, ali ni�ta nije dalje od istine kao to.

 

Vrh >>>

 

Pismo episkopa

 

Kako stvari stoje, mi mo�emo da uka�emo kada je prvi put jedan hri�ćanin od poverenja naveo 27 knjiga Novog zaveta upravo kao knjige Novog zaveta - ni manje ni vi�e. Mada je mo�da iznenađujuće, taj hri�ćanin je pisao u drugoj polovini 4. veka, skoro 300 godina po�to su napisane same knjige Novog zaveta. Taj autor je bio moćni episkop Aleksandrije po imenu Atanasije. Godine 367, on je napisao svoje godi�nje pastirsko pismo egipatskim crkvama koje su bile u njegovoj nadle�nosti. U pismu je dao savet koje bi knjige trebalo čitati u crkvama kao svete spise. Atanasije navodi upravo na�ih 27 knjiga isključujući sve ostale.

To je prvi sačuvani primer da neko potvrđuje na� niz knjiga kao Novi zavet. Pa čak ni Atanasije nije sredio stvar. Rasprave su se nastavile docnije, i trajale su vekovima. Knjige koje mi nazivamo Novim zavetom sakupljene su u jedan kanon i progla�ene Svetim pismom, najzad i konačno, tek stotinama godina po�to su same te knjige nastale.

Jedini način da se neka knjiga u antičko doba umno�i bilo je prepisivanje rukom, slovo po slovo. Bio je to spor i pipav posao, ali druge nije bilo. I zato većina knjiga nije načinjena u velikom broju. A one koje su bile prepisane u velikom broju kopija, nisu sve bile iste, jer su prepisivači tekstova neizbe�no unosili izmene. Menjali su reči, bilo slučajno (usled oma�ke ili druge vrste nepa�nje) ili planski (kada je pisar namerno menjao reči koje je prepisivao). Niko ko je u antici čitao neku knjigu nije mogao da bude siguran da čita ba� ono �to je napisao njen autor.

 

Vrh >>>

 

Na svoju ruku

 

U čitavom rimskom svetu tekstove su po pravilu prepisivali profesionalni pisari ili pismeni robovi. Oni su to obavljali kao deo svojih kućnih poslova. Ljudi koji su prepisivali rane hri�ćanske tekstove uglavnom nisu bili profesionalci.

Tako je to bilo u prva dva ili tri veka Crkve. Taj posao dobrovoljno su obavljali obrazovani pripadnici hri�ćanske zajednice. I pri tom pravili gre�ke. Uistinu, posedujemo solidne dokaze da je to bilo ba� tako, po�to su se na gre�ke povremeno �alili hri�ćani - poku�avajući da otkriju izvorne reči autora tih tekstova.
Origen, crkveni otac iz trećeg veka, na primer, jednom je napisao sledeću zabele�ku na prepis jevanđelja koje je imao: “Razlika između rukopisa bila je velika, bilo zbog namere nekih prepisivača, bilo zbog perverzne drskosti drugih; oni su ili propustili da prekontroli�u ono �to su prepisali, ili su prilikom korekture dodavali ili oduzimali �ta im se prohte”.

Origen nije jedini koji je zapazio taj problem. Učinio je to i njegov paganski protivnik Celz, sedamdesetak godina kasnije. U napadu na hri�ćanstvo i njegovu literaturu, Celz je izgrdio hri�ćanske prepisivače zbog njihove prepisivačke prakse pune gre�aka: “Neki vernici kao da su do�li sa pijanke. Oni idu dotle da protivureče sami sebi. Menjaju izvorni tekst jevanđelja po tri-četiri i vi�e puta, menjaju njegov karakter da bi uz pomoć toga izbegli probleme kada se suoče sa kritikom”.

U svim vremenima, prepisivanje svetih spisa bilo je vrlo naporan posao. Na to ukazuju i bele�ke koje su ponekad dodavane na kraju prepisa. Pisar bi prosto ispustio uzdah olak�anja kao ovaj: “Kraj rukopisa. Slava neka je Bogu!”. Ponekad bi pisari izgubili koncentraciju, ponekad su bili gladni i pospani, a ponekad se nisu ni trudili da daju sve od sebe.

 

Vrh >>>

 

Priča o �eni preljubnici

 

Prepisivači biblijskih spisa menjali su tekst kad god bi nai�li na neki pasus koji im se činio kao da sadr�i gre�ku koju treba ispraviti. Menjali su ga mo�da zbog neke protivrečnosti, zbog pogre�nog geografskog naziva ili izostavljene aluzije na svete tekstove. Ponekad su njihovi motivi bili čisti kao suza. Ali, oni su ipak korigovali tekst, pa su usled toga autorove izvorne reči bivale izmenjene i na kraju izgubljene.

Interesantan primer namerne izmene nalazimo u jednom od najlep�ih prepisa, Vatikanskom kodeksu (tako je nazvan jer je pronađen u Vakikanskoj biblioteci). U uvodu poslanice Jevrejima nalazi se pasus u kome nam, prema većini rukopisa ka�u da “Hrist dr�i (grčki PHERON) sve stvari rečju svoje moći” (Jev.1:3). Ali u Vatikanskom kodeksu izvorni pisar izmenio je tekst jednim glagolom koji na grčkom slično zvuči. Ovaj tekst umesto navedenog glasi: “Hrist manifestuje (grčki PHANERON) sve stvari rečju svoje moći.”

Nekoliko vekova kasnije jedan drugi pisar pročitao je taj pasus u rukopisu i odlučio da neuobičajenu reč manifestuje zameni sa običnijom - dr�i. Jednu je izbrisao i napisao drugu. Zatim, opet posle nekoliko vekova, neki treći pisar je pročitao taj rukopis i primetio da je njegov prethodnik izmenio tekst, pa je izbrisao reč dr�i i ponovo napisao reč manifestuje. Potom je dodao bele�ku na margini u kojoj je iskazao svoje mi�ljenje o prethodnom pisaru. Bele�ka glasi: “Budalo i nitkove! Ostavi stari tekst i ne menjaj ga!”
Ovde je izmenjena samo jedna reč. Za�to je ona toliko bitna? Zato �to jedini način da razumemo �ta je neki autor hteo da ka�e, jeste da znamo koje su zaista bile njegove reči. Sve njegove reči. �ta ako je to reč koju autor nije zapravo napisao? Ako ka�emo da Hrist manifestuje sve stvari svojom moćnom rečju, to je potpuno drugačije nego ako se ka�e da on odr�ava univerzum svojom rečju!

 

Vrh >>>

 

Test za spasitelja

 

U stvari, imamo tri oblika teksta: original, gre�ku i pogre�an poku�aj da se gre�ka ispravi. Gre�ke se umno�avaju i ponavljaju i tako to ide vekovima. Ponekad pisar mo�e da poseduje vi�e od jednog rukopisa i da gre�ke u jednom rukopisu ispravi pomoću ispravnog teksta u drugom rukopisu. Ali, takođe je moguće da pisar ponekad ispravi ispravan rukopis prema neispravnom. Čini se da je broj mogućnosti beskrajan.
Ako znamo te probleme, kako mo�emo da se nadamo da ćemo ispraviti bilo �ta �to bi ličilo na originalni tekst, tekst koji je zapravo napravio autor? To je ogroman problem. Zapravo, to je tako veliki problem da određeni broj tekstologa tvrdi da mo�emo da zaboravimo na raspravu o “originalnom” tekstu, jer nam je on nedostupan. To je mo�da preterano, ali ćemo na nekoliko primera iz Novog zaveta pokazati kakvi su to problemi.

Priča o Isusu i �eni uhvaćenoj u preljubi verovatno je najpoznatija priča o Isusu u Bibliji. A svakako je bila najomiljenija u holivudskoj verziji njegovog �ivota. U�la je čak i u “Stradanje Hristovo” Mela Gibsona, iako se taj film usredsređuje samo na Isusove poslednje časove (ta priča je u filmu prikazana kao jedna od retkih reminiscencija). Uprkos njenoj popularnosti, priča je nađena u samo jednom pasusu Novog zaveta, u Jevanđelju po Jovanu, 7:53-8:12, a izgleda da se izvorno nije nalazila čak ni tu.

Sadr�aj priče je poznat. Isus poučava u hramu, a prilazi mu grupa pisara i fariseja, njegovih zakletih neprijatelja, vodeći �enu “koja je bila uhvaćena u samom činu preljube”. Oni je dovode pred Isusa zato �to hoće da ga provere. Mojsijev zakon, kako mu oni ka�u, zahteva da se takva �ena kamenuje do smrti; ali oni hoće da znaju �ta Isus ima da ka�e o tome. Treba li da je kamenuju ili da je pomiluju? Naravno, to je klopka. Ako im Isus ka�e da puste tu �enu da slobodno ide, optu�iće ga da kr�i Bo�ji zakon. A ako im ka�e da je kamenuju, optu�iće ga da odbacuje sopstveno učenje o ljubavi, milosrđu i opra�tanju.

Isus ne odgovara odmah; umesto toga, on se saginje da napi�e ne�to na tlu. Na njihova ponovljena pitanja, on im ka�e: “Neka onaj od vas koji je bez greha prvi baci kamen na nju.” On se potom vraća svom pisanju po zemlji, dok oni koji su doveli �enu počinju da odlaze - očigledno se osećajući osuđenima zbog sopstvenih nedela. Ostala je samo �ena. Podigav�i glavu, Isus ka�e: “�eno, gde su oni? Ima li nekog da te osudi?” Na to ona odgovara: “Nikog Gospode.” On potom odgovara: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne gre�i vi�e.”

To je sjajna priča, ispunjena patosom i domi�ljato�ću, u kojoj Isus koristi svoju dovitljivost da izbavi sebe iz klopke - a da i ne govorimo o jadnoj �eni. Naravno, kod pa�ljivog čitaoca ta priča izaziva niz pitanja. Na primer, ako je ta �ena uhvaćena u činu preljube, gde je mu�karac sa kojim je uhvaćena?

 

Vrh >>>

 

Usmeno predanje

 

Prema Mojsijevom zakonu, trebalo bi kamenovati oboje. I jo�, dok Isus pi�e po tlu, �ta on pi�e? (Po jednom starom predanju, on je pisao grehe tu�ilaca, koji su, kad su videli da su njihovi sopstveni prestupi poznati, oti�li postiđeni.) A čak i ako je Isus poučavao poruci ljubavi, da li je on zaista mislio da Zakon Bo�iji, koji je saop�tio Mojsije vi�e ne vredi i da ga ne treba slu�ati? Da li je mislio da gresi ne treba da budu ka�njeni?

Uprkos briljantnosti ove priče, njenoj očaravajućoj poruci i nadasve interesantnom zapletu, postoji jo� jedan ogroman problem koji ona donosi. Kako stvari stoje, ona se nije izvorno nalazila u Jevanđelju po Jovanu. Zapravo, ona se izvorno nije nalazila ni u jednom jevanđelju. Dodali su je kasniji prepisivači.
Kako to znamo? Naučnici koji proučavaju tradiciju rukopisa u ovom slučaju nemaju nikakvih sumnji. Kasnije ćemo dublje ispitati kakve dokaze ti naučnici iznose da bi opravdali svoj sud. Ovde samo ukazujem na nekoliko osnovnih činjenica koje su bile ubedljive gotovo svim naučnicima svih opredeljenja: ta priča se uop�te ne nalazi u na�im najstarijim i najboljim rukopisima Jevanđelja po Jovanu.

Stil kojim je ona pisana veoma se razlikuje od stila Jevanđelja po Jovanu (uključujući i stil priče koja je pre nje i priče koja je posle nje); i u njoj se nalazi veliki broj reči i fraza kojih inače u tom jevanđelju nema. Zaključak je neizbe�an: taj odeljak nije izvorno pripadao tom jevanđelju.

Kako je on onda dodat? O tome postoje mnoge teorije. Najveći broj naučnika misli da je to naprosto dobro poznata priča iz usmenog predanja o Isusu, koja je u određenom momentu dodata na margini rukopisa. Neki pisar je na osnovu toga zaključio da je ta bele�ka napisana na margini trebalo da bude deo teksta, pa ju je dodao neposredno nakon priče koja se zavr�ava u Jevanđelju po Jovanu 7:52.

Vredno je zapaziti da su drugi pisari ubacili tu priču na raznim mestima u Novom zavetu - na primer, neki od njih nakon stiha 21:25 u Jevanđelju po Jovanu, a drugi, �to je prilično interesantno, nakon stiha 21:38 u Jevanđelju po Luki. U svakom slučaju, ma ko da je napisao tu priču, to nije bio Jovan. Ovo prirodno ostavlja čitaoca u nedoumici: ako ta priča nije izvorno bila deo Jevanđelja po Jovanu, da li je treba smatrati delom Biblije? Na to pitanje neće svi odgovoriti na isti način, ali za najveći broj tekstologa odgovor je - ne treba.

 

Vrh >>>

 

Poruka učenicima

 

Drugi primer koji ćemo razmotriti mo�da nije tako poznat prosečnom čitaocu Biblije, ali je on bio izuzetno uticajan u istoriji tumačenja Biblije i predstavlja prilične probleme proučavaocima tekstualne tradicije Novog zaveta. Taj primer potiče iz Jevanđelja po Marku i tiče se njegovog zavr�etka. U Markovoj priči, saznajemo da je Isus razapet i da ga je potom sahranio Josif Arimatejski na dan pre Sabata (15. 42-47).
Na dan Sabata, Marija Magdalena i jo� dve druge �ene vratile su se do groba da bi pomazale telo kako dolikuje (16. 1-2). Kad stignu, one otkrivaju da je kamen odgurnut. Kad uđu u grob, vide jednog mladića u beloj odori, koji im ka�e: “Nemojte se čuditi! Vi tra�ite Isusa iz Nazareta koji je bio raspet. On je ustao i nije ovde - vidite li mesto gde su ga polo�ili?” On potom poučava �ene da ka�u učenicima da će Isus doći pre njih u Galileju i da će ga tamo videti, “ba� kao �to vam je rekao”. Ali, �ene pobegnu iz groba i ne ka�u ni�ta nikome, “jer su se upla�ile”. (16. 4-8).

Potom dolaze poslednjih dvanaest stihova iz Jevanđelja po Marku u mnogim savremenim prevodima na engleski, stihovi koji su nastavak te priče. Ka�e se da se sam Isus pojavio Mariji Magdaleni, koja to saop�tava učenicima, ali joj oni ne veruju (stihovi 9-11).

On se potom javlja drugoj dvojici (st. 12-14), i najzad jedanestorici učenika (bez Jude Iskariota) koji su se okupili za stolom. Isus ih prekoreva �to nisu verovali, a potom im nala�e da idu i objave njegovo jevanđelje “svemu �to je stvoreno”.

Oni koji poveruju i krste se “biće spaseni”, ali oni koji to ne učine “biće osuđeni”. A potom dolaze dva najinteresantnija stiha ovog odeljka: “I ovo su znaci koji će pratiti one koji veruju: oni će isterivati demone u moje ime; govoriće nove jezike; i uzimaće zmije svojim rukama; a ako popiju bilo kakav otrov, on im neće nauditi; oni će polagati ruke na bolesne i lečiti ih.” (st. 17-18)

Isus je potom odveden na Nebo i posađen sa desne strane Boga. A učenici odlaze u svet objavljujući jevanđelje, dok njihove reči potvrđuju znaci koji ih prate. (str. 19-20)

 

Nastavak na sledećoj strani >>>

 

 

Vrh strane >>>

 

 

 

 

 

 

 

Naslovi

 

O autoru

O knjizi

UVOD

�TA KA�U SVETI SPISI

Nezgrapni prevod

Gre�ke prepisivača

Ljudska knjiga

Pokojna planeta Zemlja

Čije su reči

Religija knjige

Uputstva vernicima

Četiri stuba crkve

Potvrda o razvodu

Pismo episkopa

Na svoju ruku

Priča o �eni preljubnici

Test za spasitelja

Usmeno predanje

Poruka učenicima

 

Nastavak na sledećoj strani >>>

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
   

Sva prava rezervisana

Copyright � 2010 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 29-01-2013 00:57