Stranice

 

  Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

Kodeks Svetih Knjiga

Tornov Kodeks

Poučne knjige i spisi

Zaboravljeni svet

Zemlja Senarska

Velika kataklizma

Misterija u dolini Nila

Tajna i�čezle civilizacije

Dan kad je počela istorija

Istorija počinje u Sumeru

Čovek i Bogovi

Sudbina Bogova

O Nekronomikonu

Na kapiji Kraljevstva

 

 Biblioteka

 Arhiva

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zag Nehar

Svete Knjige Drevnog Kraljevstva Magije

 

Knjige o Drevnoj Mudrosti

i Tajnama koje otvaraju Kapije za prolaz u Sveto Kraljevstvo

onako kako ih predado�e Bogovi u nasleđe

da se prenesu nadolazećim pokoljenjima

 

 

Kodeks Svetih Knjiga
 

Stvarajući kodeks Knjige Mrtvih, nastao je kodeks Zag Nehar (Senka Crne Svetlosti) koji je zbornik sakralnih i magijskih tekstova, te grimoara nastalih od početka pisane istorije pa sve do novijih vremena. Zag Nehar je Knjiga Svetog Kraljevstva Magije koja sadr�i svete i magijske knjige objedinjene u jednu celinu, međusobno povezanu, a po izboru do kojeg sam do�ao dugogodi�njim radom na izučavanju religijskih i magijskih sistema, od krajnjeg Istoka do krajnjeg Zapada. Praktičnim magijskim radom, prona�ao sam nit koja povezuje sva ova dela u jednu celinu iako se, posmatrajući sa strane, mo�e reći da je ovo antologija svetih spisa starih religija, mitologije, magijskih knjiga antike, srednjeg i novog veka i knji�evno religijsko magijskih dela nastalih u novije vreme.

Proučavanjem kodeksa Zag Nehar shvatamo da je Ključ upravo ta tajanstvena nit koja je, ni�ta drugo do, temelj na kome počivaju svi ovi tekstovi, a taj temelj je isti u svakom od njih. Sledeći ovu nit dolazi se do nedvosmislenog zaključka o istom korenu svih naroda i civilizacija, a time i svih proizvoda njihovog kulturnog, religijskog i magijskog nasleđa. Upravo zbog toga sam se i bazirao na najstarijim delima ili delima koja govore o toj drevnosti, jer svi kasniji produkti stvarani su kao kopije i prepisi prilagođavani novonastalim kulturnim i religijskim tendencijama i potrebama naroda i dr�ava koje su nastajale i nestajale, koje su nastale, postoje i koje će nestati.

Zag Nehar govori jednim novim jezikom, razumljivim svakom čoveku. Virtuoznost u povezivanju ovih dela ogleda se pre svega u jezičkom smislu, gde sam izbegavao specifičnu terminologiju različitih kultura i naroda i na taj način potpuno poni�tio osećaj razlike među kulturama i narodima, pokazujući da su svi tekstovi kodeksa Zag Nehar jedna celina.

Nekronomikon, odnosno �otenerom, je Knjiga Mrtvih i predstavlja sredi�te kodeksa Zag Nehar na koji se nadovezuju ostali tekstovi i koji ga podupiru. Nekronomikon je takođe zbornik magijskih tekstova i grimoara nastalih u različito vreme, a zasnovanih na mitologiji i predanju naroda Sumera, Akada, Asirije i Vavilona. Kodeks tekstova koji je pred nama se prvi put javno objavljuje u celini i verziji koja objedinjuje sve ono �to se kroz istoriju pojavljivalo pod imenom Nekronomikon, s tim �to postoje i drugi tekstovi u okviru kodeksa Zag Nehar, a koji se takođe nalaze u Knjizi Mrtvih, ali ih u ovom izdanju neće biti. Ti delovi Nekronomikona ne mogu biti objavljeni izvan celokupnog kodeksa Zag Nehar, jer bi mogli biti pogre�no protumačeni i shvaćeni, a mogu biti i opasni. Za samostalno publikovanje, ovo �to je ovde dato, dovoljno je duhovno nerazvijenom umu čoveka i onima koji se kreću putem svog usavr�avanja.

Su�tinski, u Nekronomikonu se pojavljuju dve vrste Bo�anskih Bića. Stariji Bogovi, o kojima nema mnogo informacija, su zvezdana Rasa koja dolazi na Zemlju pru�ajući spasenje ljudskoj civilizaciji i predstavljeni su kao Bogovi Svetla. Drevni Bogovi o kojima se mnogo govori, ponekad i do najsitnijih detalja, okarakterisani su kao Bogovi Tame. Oni su Zli Bogovi koji ne �ele ni�ta, ali su zlo za Rasu ljudi i konstantno nastoje da provale u na� svet kroz Kapiju koja vodi iz Spolja�njeg Sveta. Takođe se govori i o ljudima među nama, koji su obo�avaoci Drevnih Bogova i koji poku�avaju da otvore Kapiju, kako bi Drevni ponovo zavladali Zemljom. Prvi među ovim Bogovima je Ktulu (Kutulu), opisan kao Morsko Čudovi�te koje �ivi u Velikoj Dubini, mestu nalik prvobitnom Okeanu. Druga Bića Bezdana su Azatot (Azagtot), slepi Bog Haosa, Jog Sotot, Azatotov partner u Haosu, �ub Nigurat, jarac sa hiljadu mladih i drugi. Oni se pojavljuju u različito vreme u zasta�ujućim oblicima i ispituju snagu i sposobnost onih koji učestvuju u Njihovom poku�aju da prenesu pakleni u�as iz sveta odakle dolaze, jer Njima je primitivni teror najdra�i osećaj. Pisac �oteneroma, definitivno nepoznat, upozorava da čovek mora pronaći način da se od Drevnih Bogova za�titi kako ljudska civilizacija ne bi bila uni�tena.

Nekronomikon je za neke samo mitologija, za druge je pak literarni opus, dok je za one malobrojne praktikante magije ovo knjiga formula za prizivanje u pojavni svet neverovatnih Bića i čudovi�ta koja �ive u Bezdanu i Spoljnjem Svetu, stranim ljudskoj psihi. Koliko su ova Bića Dobra ili Zla, ilustovao bih rečima iz knjige: "Njihov izgled je čistima čist, a zlima zao". Ključ se time svodi na osnovno pitanje: Kakav sam ja čovek?

Nekronomikon kao jedinstvena knjiga, sačuvana iz starih vremena, ne postoji. Međutim on postoji i �ivi kroz mnoge druge knjige i spise, �to nam potvrđuje Idris �ah govoreći o svojoj potrazi za Knjigom Moći od Arapina čarobnjaka Abdul Kadira (videti: Tajna Nauka Magije, Idris �ah), koja je napisana u jednom i jedinom primerku. Solomonov Ključ, takođe, svoj koren vuče iz drevnog �oteneroma i slično je sa radovima mnogih magova starog doba i srednjeg veka. Tako na primer, Zlatna Zora, poznata britanska i američka okultna lo�a, tvrdi da poseduje rukopis "Pokrov Nepostojanja" od jednog drugog Arapina. Moglo bi se nabrojati mnogo knjiga, ali mesto za to nije ovde. Sve �to sam od rukopisa uspeo da pronađem, ugradio sam u kodeks Ginza Rba, čiji je jedan deo ovde predstavljen kao kodeks Nekronomikona.

Ova knjiga pred nama je magijski priručnik, �to uop�te ne znači da je enciklopedija ili ud�benik ceremonijalne magije. Drugim rečima, podrazumeva se da mag ili čarobnjak poseduje potrebno znanje i da je pripremljen za izvođenje slo�enih magijskih rituala, na isti način kao �to je i kuvar osposobljen da pripremi meni, a knjiga recepata mu slu�i samo kao podsetnik. Grimoari, Crne Knjige, Knjige Duhova, Knjige Senki i druge slične, samo su proste varijacije na temu, drukčiji zapisi o tome �ta su magovi radili i dovr�ili, koje Duhove su kontaktirali i zaklinjali da čine ono �to su od Njih tra�ili, neki sa manje, a neki sa vi�e uspeha. More knjiga danas postoji i mag, koji je nameran da radi, mora čitati sve ove knjige kako bi bio u stanju da odvoji �ito od kukolja.

Zato bi bila prava ludost za novajliju da uzme neku od ovih knjiga i počne se baviti ceremonijalnom magijom, recimo Mali Solomonov Ključ (Goetia) i da praktikuje prizivanja. Jo� veća glupost bi bila uzeti Kroulijevu Magija u Teoriji i Praksi, sa istim namerama. Obe ove knjige definitivno nisu za početnike. Bez predhodno stečenog znanja, bez kritičkog odnosa prema moru informacija i bez sposobnosti vladanja samim sobom, svaki magijski rad vodi sigurno u ludilo. Na va�u nesreću, ili mo�da sreću, Nekronomikon, takođe spada u ovu kategoriju knjiga.

Da bih pomogao novim generacijama tragalaca, obhrvanim nestrpljenjem, zanosom i lakom povodljivo�ću za izbombardovanim informacijama sa interneta i iz knjiga koje golicaju sa rafova knji�ara, stvorio sam kodeks Zag Nehar. Ovaj kodeks sadr�i sve �to je potrebno onome ko se zaputi ka Nepreglednim Prostranstvima Bića, ili je na tom putu već odmakao, od prvog daha, prvog koraka i prve reči, do poslednjeg Ključa Kapije Bezdana. Sve knjige kodeksa Zag Nehar biće objavljene i date na kori�ćenje.

 

 

 

Tornov Kodeks

 

Neiscrpno duhovno blago spoznaje nikada nije sakupljeno i u jednu knjigu zapisano, niti je jednom narodu data punoća spoznaje. Uzvi�eni i nespoznatljivi Promisao Sveuma Nak�ir preneo je sve Tajne Spoznaje nadolazećim generacijama posredstvom Uzvi�enih ljudi, Velikih Adepata, Magova loze Kraljeva i Čarobnajaka. Svakom tragaocu na Putu Spoznaje ostavljeno je da traga za Istinom, stiče Znanje i u spajanju Spoznajnog otkrije Ključeve Spoznaje. Spoznaja je Prva Stvar Velikog Dela svakog Aspiranta.

Zag Nehar je Senka Crne Svetlosti, odraz Sveuma Nak�ir iz kojeg Večni Nehar obasjava sve stvari, kako one koje jesu da jesu, tako i one koje nisu da nisu. Kodeks Svetih Knjiga Zag Nehar utemeljen je na deset Knjiga Uzvi�ene Mudrosti. Čitajte Svete Knjige, uvek iznova i opet i ponovo. Čitajte ih uvek, u celini ili tamo gde se knjiga otvori. Svete Knjige sadr�e sva znanja i Ključeve Spoznaje. Ni hiljadu puta pročitana knjiga, neće vam otkriti Tajnu, ali posle svakog čitanja, samo jednog stiha, neizmerno ćete biti bli�i Otkrovenju.

Ovo je Kodeks Svetih Kniga ZAG NEHAR:

KNJIGA KRALJA TOTA - Totove Smaragdne Ploče

KNJIGA KRALJA TOTA II - KNJIGA TAJNOG UČENJA - Corpus Hermeticum

KNJIGA KRALJA TOTA III - KNJIGA ZAVE�TANJA - Poslanica Kralja Tota sinovima Čoveka

KNJIGA O STVARANJU SVETA, Enuma Eli� - poema o stvaranju sveta i čoveka

KNJIGA O KRALJU URUKA, Ep o Gilgame�u - Gilgame�, Enkidu i Donji Svet

KNJIGA MRTVIH, Nekronomikon, �otenerom - kodeks knjiga sumerskog nasleđa

    Knjiga Crne Zemlje
    Knjiga Mrtvih Imena
    Knjiga Tajni
    Knjiga Zemlje Mrtvih
    Knjiga Prizivanja
    Knjiga Pedeset Imena
    Knjiga Duhova
    Knjiga Ulaza
    Knjiga o Sedam Nebesa
    Knjiga Isterivanja
    Knjiga U�asa
    Knjiga Crnih Obreda

KNJIGA DAO, Dao De Đing - Knjiga o Putu i Njegovoj Moći

KNJIGA O ZLATNOM CVETU, Kineska Knjiga �ivota

KNJIGA O SMRTI, Bardo Todol - Tibetanska Knjiga Mrtvih

KNJIGA O NEČISTIM SILAMA, Čod - Učenje o temeljnoj su�tini suptilne Istine

KNJIGA BO�ANSKOG PEVANJA, Bhagavad Gita - Kruna učenja vedskog nasleđa

KNJIGA O ISPRAVNOM PUTU, Dammpada - Suma učenja Preuzvi�enog Bude

 


Poučne knjige i spisi

 

Pored ovih Svetih Knjiga, mnogo je Svetih Spisa jo� napisano i mnogo drugih zapsa Adepata. Bilo bi nemoguće sabrati ih sve u jednu knjigu. Takve skoro sve Svete Vede, Budističke i lamaističke knjige i u dobrom svom delu gnostički i drugi hermetički spisi. I njih treba čitati i proučavati, ali pazi, ovo čini sa obazrivo�ću i bez prijemčivosti Duha! U mnogim knjigama skriveni su biseri mudrosti i spoznaje. Otkrivaj! Proučavaj! Zapisuj! Neka ovaj primer iz knjige Mistična teologija sv. Dionisija Aeropagita bude samo dobar primer traganja za biserima mudrosti.

I uđoh, ali ne znah gde,
I tu stajah ne znajući ni�ta,
Svaku nauku prevazilazeći.

Nek ovo bude moja molitva; da ti, dragi Timotije, marljivo upra�njavajući tajinsko sozercanje, ostavi� za sobom čula i delatnosti razuma, i sve stvari čulne i pojmljive, i sve stvari u svetu bića i nebića, tako da se Neznanjem uzdigne�, koliko je to moguće, ka jedinstvu sa Onim ko prevazilazi sve biće i znanje.

Molimo se da stupimo u tu Tamu koja je s onu stranu Svetlosti i da, bez gledanja i saznavanja, vidimo i znamo ono �to je iznad viđenja i znanja, uvidajući da neviđenjem i neznanjem dosti�emo Istinsko Videnje i Istinsko Znanje.

Jer �to se vi�e uzdi�emo u sozercavanju tim ograničeniji postaju na�i izrazi za ono �to je čisto umodose�no; onako kao �to sada, kad uranjamo u Tamu koja je iznad razuma, sti�emo ne samo do nedovoljnosti govora, već do bezuslovne Ti�ine misli isto kao i reči.

 

 

Vrh strane

 

 

Zaboravljeni svet

Pogled u drevno i zaboravljeno doba

 

Za Nekronomikon, centralnu Knjigu kodeksa Zag Nehar, mogli bi smo reći da je ovo Sumerska knjiga mrtvih. No �ta znamo o Sumeru. Sumer je ime grandiozne civilizacije koja je postojala u zemlji koja je danas poznata kao Irak, u zemlji koju Grci naziva�e Mesopotamija i kako je Arapi prosto zovu Ostrvo, jer se nalazi između dve reke, Tigra i Eufrata, koje se slivaju s planina ka Persijskom zalivu. Ovo je zemlja basnoslovnog velikog grada Vavilona i isto tako Ura haldejskog i gradom Ki� i Ninivom na severu. Svakim od sedam velikih gradova Sumerije vladala su različita Bo�anstva, koja su obo�avana čudnim nesemitskim jezikom Sumeranaca, jezikom koji je bio veoma blizak jeziku Arijevske rase i koji ima mnogo reči istovetnih sa Sanskritom, a govorili su slično Kinezima.

Niko ne zna odakle su Sumeri do�li, a pojavili su se isto tako misteriozno kako su i nestali nakon upada Asiraca koji razori�e njihovu kulturu, ali kako Asirci behu nepismeni i sa nerazvijenom duhovnom tradicijom, većinu sumerskih Bogova, nastavili su da obo�avaju, a tako je i Sumerski jezik postao zvanični jezik verskih obreda. U zemlji Senar, kako je sami nazivahu, ostale su iza njih Hronika Kraljeva, iz vremena pre Potopa i veoma bri�ljivo sačuvane hronike o mnogo drugih drevnih civilizacija �irom sveta. Imali su veoma ve�to razrađen sistem astronomije i astrologije u istoj meri kao �to su im bili i verski obredi. Magija, kako nam istorija saop�tava nastala je u Sumeru i sve je ostalo zapisano za buduća pokoljenja, klinastim pismom na glinenim pločicama. Ovde su zapisani, za sve vekove, prvi spisi o Stvaranju sveta i čoveka, herojski epovi o kraljevima i junacima, prva Isterivanja, prvi obredi Prizivanja Bogova, prva mračna prizivanja Zle Moći i, ironično, prva Spaljivanja od strane ljudi koje antropolozi nazivaju Magovima (od sumerske reči maga �to znači dar, a odnosi se na duhovno bogatstvo i bo�ansku milost; magavan �obdaren� je pripadnik kaste sve�tenika drevnih teogonijskih kultova mrtvih).

 

Vrh >>>

 

Zemlja Senarska

 

Na pola puta između Bagdada i Persijskog zaliva oko petnaest kilometara zapadno od dana�njeg korita reke Eufrat uzdi�e se jedan pustinjski bre�uljak sa sna�nim ru�evinama koje fascinantno vuku čoveka u maglovite tajne daleke pro�losti. Te ru�evine su sve �to je ostalo od jedne legende koja se zove Ur Haldejski. Dokle oko se�e, �iri se unaokolo �uta i vrela pustinja, kao i stepa obrasla retkim rastinjem. Na istoku se ocrtavaju tamni obrisi palmi koje rastu u dugom pojasu du� Eufrata. Neizmernu ravnicu preplavljuje okamenjujuća i nema sanjivost, a vazduh treperi i svetluca od ubivstvene �ege. S vremena na vreme se podigne po koji oblak pra�ine i često se javljaju fatamorgane koje stvaraju iluziju da je sivi predeo protkan povr�inama hladne vode i... Ko bi jo� mogao da poveruje da je ta pustinja nekada bila gusto naseljena zemlja, da su se tu dizali velelepni gradovi, ubirani bogati prinosi �itarica, cvetala trgovina, razvijana nauka i jo� mnogo toga. Iz ove sasu�ene zemlje arheolozi i dan danas otkrivaju masivna utvrđenja, palate, hramove, riznice, biblioteke, skulpture i razne dragocenosti od plemenitih metala. Otkrića su dala svedočanstvo o genijalnosti tih pradavnih stanovnika, a smatra se da ova zemlja skriva neuporedivo mnogo vi�e podataka o ljudima za koje arheolozi tvrde da u Mesopotamiju dođo�e niodkuda.

 

 

U maju 1989. godine, irački arheolozi su otkrili do sada najstarije naselje koje datira iz vremena 8000. godina pre nove ere. Ove ru�evine pronađene su oko 30 kilometara ju�no od Ninive, jedne od Asirskih prestonica. Kuće su bile kru�nog oblika i izgrađene od opeka, a predpostavlja se da su imale krov od mekog materijala. Visina im je bila 2-3 metra, a prečnik 6 metara. Imale su kamena le�i�ta u kojima su se na osovinama okretala vrata, a pronađen je i priličan broj kamenih figurica, za koje sa smatra da su slu�ile u ritualne svrhe, oruđa za obradu zemlje, čamaca i udica za ribolov. Stanovnici ovog naselja su gajili domaće �ivotinje, bavili se zemljoradnjom i ribolovom. Iskopine u El Obeidu, koji le�i sedam kilometara daleko od ru�evina legendarnog kraljevskog grada Ura, svedoče da je ovde jo� u neolitu cvetala razvijena civilizacija koja je bila centar njenog nastanka i daljeg �irenja od kamenog doba do zlatnog veka grčko rimske kulture.

Iz zemlje Senarske rasu�e se po svetu narodi, ali oni tek poče�e da se bude. Na Balkanu se stvarala preteča Slovenske kulture (nalazi�ta Lepenski Vir) koji su obo�avali Dagona, a idući dalje prema severu predhodnici Kelta grade najčuvenije svetili�te megalitskog doba, Sunčani hram �ama�a, nama znanog kao Stounhed�. Na Sardiniji i u zapadnoj Francuskoj preteče Etruraca svoje mrtve sahranjuju u ogromnim megalitskim grobovima koji su danas jedan od retkih ostataka iz kamenog doba. U podno�ju Himalaja na Indijskom podkontinentu razvijaju se lagano civilizacije Mohend�o Dara i Harape, a iznad Afrike i prostranih stepa Rusije le�i tama. Iza Atlanskog okeana preko prirodnog ledenog mosta nazire se Američki kontinent u svitanju, a na Kritu i u Misiru začinju se Minojska i civilizacija faraonskog Egipta. Oni koji su ostali u zemlji Senarskoj izrasli su u civilizaciju koju nazivamo Sumer, ali mnogo pre prvih naselja u međurečju, ju�na Mesopotamija je predstavljala dno Persijskog zaliva. Potom su vode počele opadati, a na njihovom mestu su izronila prostrana treseti�ta. Reke Tigar i Eufrat su sa Anadolskih visoravni donosile plodan mulj tako da su usred baru�tina i močvara su�enjem na suncu nastala mnogobrojna plodna rečna ostrva. U rekama i kanalima se sjatilo mno�tvo riba, u �evarima su se gnezdile ju�ne ptice i brlo�ile divlje svinje. Ostrva su zazelenela od urminih palmi i drugog drveća punog sočnih i hranljivih plodova. Iz godine u godinu reke su se izlivale i plavile ravnicu �iroko oko sebe. U avgustu i septembru voda bi se povlačila u svoja rečna korita. Bilo je dovoljno ukrotiti prirodu, kanalisati i razvesti vodu prema potrebama pa da se močvare pretvore u bogate i rasko�ne voćnake i povrtnjake. Usred pustinjskih prostranstava ovaj deo bujne vegetacije je morao prvim do�ljacima izgledati kao blagorodna zemlja, a prvi naseljenici stigli su s mora ili planinskog severa u nama jo� nepoznatim praistorijskim vremenima. Ne zna se odakle su do�li ovi ljudi. Nauka daje niz predpostavki, ali ni jedna nije odr�iva.

Ono �to znamo o Sumerskoj civilizaciji, koja nasleđuje svoju predhodnicu u zemlji Senarskoj, mo�e nam dati mnoge odgovore, ali nas mo�e uputiti da odgovore tra�imo i negde drugde. Arheolo�ka iskopavanja govore da su Sumerci bili izuzetni poljoprivrednici. Izgradili su prostrane sisteme kanala za isu�ivanje močvara i za navodnjavanje u su�nim periodima. U gradovima Sumera, u trećem milenijumu p.n.e: Nipur, Isin, �urupak, Uma, Logo�, Uruk, Ur, Niniva i Eridu je cvetala nauka. Sumerci su napisali prve knjige iz kojih saznajemo da su znali za statički elektricitet i da su vladali mnogim znanjima iz oblasti optike, medicine, matematike, likovnih umetnosti, istorije, knji�evnosti, filosofije, religije i zakonodavstva. Sumer je, kako se smatra, kolevka astrologije. Njihova znanja iz oblasti nauke o zvezdama po svemu sudeći bila su i vi�e nego fantastična. Znali su da se Mesec okreće oko Zemlje, a njihov proračun Mesečeve putanje od najsavremenijih proračuna se razlikuje samo za 0.4 sekunde. Znali su za Uran i Neptun, iako su ove planete nevidljive golim okom. Prema njihovim zapisima: Mars ima dva satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva. Znali su i to da komete dolaze i prolaze u pravilnim vremenskim razmacima. Njihov kalendar je bio fascinantno precizan. Godina, prema njihovim proračunima, je trajala 365 dana, 6 časova i 11 minuta, dakle samo 1 minut i 51 sekundu du�e od savremenih proračuna. Poznavali su komletno ustrojstvo Sunčevog sistema pa čak i to da se sve planete i njihovi sateliti svakih  2.268.000.000 dana, odnosno svakih 6.300.000 godina nađu u istoj ravni. Kako objasniti činjenicu da su Sumerci operisali sa petnaestocifrenim brojevima ako znamo da je kod starih Grka već posle 10.000  započinjala beskonačnost. Na jednoj glinenoj pločici, pronađenoj na brdu Kujund�ik, prikazan je rezultat nekog drevnog proračuna koji iznosi 195.955.200.000.000 Da misterija bude jo� veća, Sumersko poznavanje astronomije je prevazilazilo čak i na� Sunčev sistem i zadiralo mnogo dalje u svemir. Znali su za zvezdu Sirijus b koja je toliko sitna da je zvanično, ponovo, otkrivena tek 1862. godine i to teleskopom prečnika 400 milimetara. Ova teorija nebeskog ustrojstva koja je u korenu celokupne astrologije i savremene astronomije, pre svega je mitolo�ka. Grčki istoričar Diodor koji je proučavao Haldejsku civilizaciju ka�e: Sedam zvezda podređenih Anuu otkriva buduće događaje i tumači ljudima blagonaklone namere Bogova. Celokupna filosofija i knji�evnost posvećena simbolima i njihovom tumačenju je svoj vrhunac dosegla od 2500. godine p.n.e. Sakupljena je i sređena u delu poznatom kao Enuma Anu Enlil. Ovaj spis jasno sugeri�e da postoji veza između onog �to se de�ava na nebu i onog �to se de�ava na zemlji.

Kako su stekli tako fantastična znanja iz astronomije? Čime su se koristili da bi do�li do tako preciznih proračuna? Da li su imali neke instrumente, ili su mo�da koristili znanja svojih predaka iz nama jo� nepo-znatih i neotkrivenih civilizacija davno pro�lih vremena? Nauka nema odgovore na ova pitanja. Ovde ostaje nema, ali mi i dalje postavljamo pitanje: Kako je moguće da ljudi koji su, po zvaničnoj istoriografiji, tek iza�li iz kamenog doba mogli imati ovako razvijena naučna saznanja. Nauka i dalje ćuti, međutim postoje entuzijasti koji rade i pronalaze odgovore, ali te odgovore oficijalna nauka, iako su oni sa čvrstim i opipljivim dokazima, odbacuje pod izgovorom da ih je ne moguće svrstati u na�e predstave o ljudskoj evoluciji!? Da li to znači da će zvanična nauka odbaciti sva otkrića i saznanja koja se pojavljuju, sa jasnim i vidljivim dokazima, samo zbog toga da bi sačuvala svoju dogovorenu i ni na čemu zasnovanu pretpostavku o evoluciji, odnosno teoriji da je čovek nastao iz nekog nepoznatog razloga u neko nepoznato doba i iz nekog nepoznatog izvora.

Razmi�ljanje, čak i sa dokazima, o postojanju civilizacije pre svih nama poznatih civilizacija, a koja je bila visokorazvijena, oficijelnoj nauci je nezamislivo jer ono ru�i njen celokupni poredak. Sumerci su sa velikom pa�njom čuvali i prepisivali napamet učena prastara dela, mitove i epove. Prepisivane su i čuvane tu�opoljke o prastarim nestalim gradovima za čije postojanje nemamo nikakvih dokaza. Morali bi smo najzad shvatiti da mitovi nisu nikakve bajke već istorijski spisi i hronike događaja koji su samo stilizovano opevani. Jedan takav mit ka�e da su Crnoglavi stigli sa mora i da su sa sobom doneli mnoga znanja. Ne upućuje li nas to upravo na zaključak da su oni potomci one prastare civilizacije nestale u velikoj kataklizmi - potopu o kojem govore  mnogi mitovi. Pa da vidimo, da li je tog potopa, te sveop�te kataklizme zaista bilo i je li postojala ta drevna i moćna civilizacija o kojoj se u Nekronomikonu govori i čiji su naslednici narodi zemlje Senarske.

 

Vrh >>>

 

Velika kataklizma

 

U svetu danas postoji vi�e od 250 prikaza legendi o potopu. Međutim, pitanje koje se postavlja je da li se svi ti prikazi odnose na jedan događaj ili su mo�da bila dva ili vi�e potopa, kao i to da li se radi o lokalnoj ili sveop�toj kataklizmi. Prema Biblijskom prikazu, koji je i najpoznatiji, Noje je bio izabranik Bo�iji da pre�ivi potop i nastavi �ivot gradeći veliku barku za sebe, porodicu i �ivotinje iz tada�njeg okru�enja. Otkrićem glinenih pločica u Ninivi, Biblijski izve�taj prestaje da bude usamljen. Ep o Gilgame�u u 300 strofa od po 4 stiha, ispisan klinastim pismom na 12 masivnih glinenih tablica, za sada je najstariji zapis na svetu, a govori u jednom delu o istom događaju kao i Biblija, o jednom čoveku koji je �iveo pre i posle velikog potopa samo �to je ovaj nosio ime Utnapi�tam.

Čoveče iz �urupaka, sine Ubaratutov, sru�i svoju kuću,
sagradi lađu jednu i napusti bogatstvo.
Potra�i �ivot.
Prezri blago i imanje, spasi �ivot.
Unesi u lađu sve vrste �ivotnog semena.
A lađa koju treba da sagradi�,
njene dimenzije neka budu tačno izmerene.

(Ep o Gilgame�u)

I reče Bog Noju: načini sebi kovčeg od drveta gofera
i načini pregratke u kovčegu i zatopi ga smolom iznutra i spolja.
Uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj,
jer ću do sedam dana pustiti da�d na zemlju i za 40 dana i 40 noći
istrebiću sa zemlje svako telo �ivo koje sam stvorio

(I Mojsijeva 6,13)

I Noje i Utnapi�tam su jedna te ista osoba o kojoj govore različiti izvori.

Brod se zaustavi na brdu Nisir.
Brdo Nisir prihvati lađu i nedozvoli joj da se ljulja.

(Ep o Gilgame�u)

A kovčeg se sedmoga meseca,
dana sedamnaestoga ustavi na brdu Araratu.

(I Mojsijeva 8,4)

Stari Vavilonski spisi daju i preciznu odrednicu gde treba tra�iti brdo Nisir: brod se zaustavio između Tigra i donjeg toka reke Zab. Na tom prostoru se klisurasti lanci Kurdistana naglo uzdi�u iznad ravnog priobalnog terena oko Tigra. Ovaj prostor u potpunosti odgovara opisu i razvoju velike poplave koja se �irila od juga ka severu. Precizni opisi Epa o Gilgame�u nisu budili �elju da se krene u potragu za ogromnim brodom, ali je Biblijski izve�taj o planini Ararat pokretao mnogobrojne ekspedicije. Planina Ararat, visoka 5156 metara, pokrivena ledom i snegom nalazi se u istočnoj Turskoj blizu iransko jermenske granice. Na obroncima Ararata se nalazi jedno malo selo čiji stanovnici generacijama pričaju o čudesnom iskustvu jednog pastira koji je pričao da je na Araratu video jedan veliki drveni brod. Turski izve�taj iz 1833. godine koji ka�e da postoji brodski pramac koji u letnje doba �trči iz ju�nog glečera u potpunosti je potvrdio priču pastira. Od tog vremena su preduzimane mnogobrojne ekspedicije, neke sa vi�e neke sa manje uspeha, ali jedna je dosta specifična. Predvodio ju je arhiđakon grada Jerusalima Dr Nuri. Ekspedicija je preduzeta 1892. godine i po povratku Nuri u svom izve�taju pi�e: Unutra�njost je bila puna snega, spoljni zid je bio obojen prirodnom zatvorenocrvenom bojom.

Bilo je i mnogo slučajnih očevidaca iz aviona tokom I i II svetskog rata. Jedan od njih je bio i Roskovicki, oficir Ruskog vazduhoplovstva iz I svetksog rata koji je javio da je video ostatke jedne velike brodske olupine. Očevidaca je mnogo i mnoge ekspedicije su donosile i snimke, ali i komadiće greda i delova broda koji su naučno ispitani i njihova starost se procenjuje na 5-6 hiljada godina. Jedan drugi arheolo�ki dokaz koji potvrđuje Biblijski izve�taj o potopu do�ao je sasvim slučajno prilikom iskopavanja na lokaciji Ura Haldejskog. Istra�ivačka ekspedicija, koju je predvodio britanski arheolog ser Čarls Leonard Vuli, imala je sasvim drugi cilj, iskopavanje kraljevske grobnice u Uru koje su bile poređane jedna preko druge u 15 metara visokoj humci ju�no od hrama. Grobnice su na svetlo dana iznele gotovo sve dragocenosti kojima je Ur nekada raspolagao. Iskopavanjem donje i poslednje grobnice istra�ivači su znali da su se vratili u vreme oko 2800-te godine stare ere. Vuli nije time bio zadovoljan. �eleo je da se uveri da li zemlja ispod najni�eg groba sadr�i elemente za dalja iskopavanja. Odmah po�to su uklonjeni temelji grobnice nakon prvog iskopavanja pojavljuju se jo� stariji ostaci naselja. Na videlo su iza�li ostaci keramike, grnčarije ali i glinene pločice pisane slovima jednog mnogo starijeg tipa slova od onih kojima su pisane grobnice. Vuli je smatrao da moraju biti starije 2-3 veka od grobnice ali svi drugi ostaci su gotovo isti sa onim iz mlađih vremena. To bi značilo da duga Sumerska civilizacija nije prolazila kroz značajne promene i da je vrlo rano dostigla jedan visok stepen razvoja. Nekoliko dana nakon iskopavanja kada su mislili da su do�li do kraja i da vi�e nema tragova, pregledom dna okna Vuli je ostao zaprepa�ćen: Pa to je ilovača! Čista ilovača od one vrste kakva se formira samo talo�enjem u vodi! Zar ilovača na ovakvom mestu!? Iskopavanja su nastavljena. Sloj ilovače bio je debljine tri metra. Potom dalja iskopavanja ispod sloja ilovače otkrivaju postojanje jo� jednog naselja, ne�to primitivnijeg od već otkrivenog. Vest se tog dana brzo �irila svetom: Mi smo prona�li potop. Vuli je hteo da odagna svaku sumnju pa je preduzeo iskopavanja jo� jednog okna i rezultat je bio isti.

Po shvatanju Vulija, a na osnovu njegovih istra�ivanja, bila je to poplava d�inovskih razmera koja je zahvatila oblast �irine 630 kilometara severozapadno od Persijskog zaliva u du�ini od 160 kilometara. Ova velika katastrofa koja je bila nalik na Biblijski izve�taj sme�tena je u godine oko 4000. stare ere.

Arheolozi su na ovaj način prona�li tragove i dokaze o velikom potopu koji je bio nalik onim opisanim u Bibliji i glinenim tablicama. Dakle, potop se zbio, ali da li je to samo lokalni potop koji je zadesio Mesopotamiju i koji je za onda�nje prilike bio katastrofa op�tih razmera kako nauka i predpostavlja ili je to bio op�ti potop o kome govore mnoga svedočanstva kakvih ima i u prekolumbovskoj Americi, Australiji, Indiji, Polineziji, na Tibetu, kod Egipćana, Grka, Srba u Lu�icama, Litvaniji i Belorusiji. Logično bi bilo da svi ovi izve�taji govore o istom događaju, međutim ako je ovaj, arheolo�ki potvrđen, potop u Mesopotamiji bio lokalni onda to nije onaj potop za kojim tragamo i koji je bio svetska kataklizma, a ukoliko je to zaista bio op�ti potop onda se on nikako nije mogao desiti 4000. godine pre nove ere, već najmanje jo� 4000 godina ranije. Geolozi su takođe poku�ali da daju racionalno i naučno obja�njenje mitskog op�teg potopa. Oni smatraju da se takav potop mogao desiti u takozvanom međuledenom dobu. U to vreme veoma debeli sloj leda i snega koji je prekrivao severnu Evropu i severnu Ameriku počeo se topiti. Voda koja se tom prilikom oslobodila izmenila je izgled kontinenta tako da su se preplavile sve priobalne oblasti i nizije. Tom prilikom je uni�ten najveći deo �ive populacije ali velika vodena masa je izazvala i određene tektonske poremećaje zemljine plastičnosti tako da je u tom slučaju moglo doći kako do izdizanja kopna tako i do potapanja čitavih kopnenih masiva. Naravno ovo su samo teoretske spekulacije koje su realno moguće.

Alan Milard istra�ivajući legende o potopu pronalazi jo� jedan zapis na glinenim pločicama. To je Asirska verzija Epa o Gilgame�u, Ep Atrakasis koji sadr�i du�i izve�taj o istoriji čoveka od njegovog nastanka. Milard tvrdi da postoje mnogi sumerski zapisi i prepisi priča o potopu od kojih neki govore o danima velikog potopa, a neki zalaze i u mnogo daleku pro�lost. Veliki potop koji nas interesuje je svetska kataklizma koja je uni�tila drevnu visoko razvijenu civilizaciju koja je postojala pre 12.000 godina. O toj civilizaciji arheolo�ki dokazi verovatno ne postoje, ali ako zađemo u mitologiju za koju smo konstatovali da je ona opevana istorija, onda će nam biti lak�e da zađemo u dalju istoriju i prekoračimo dozvoljeni prag oficijelne nauke. Nove generacije naučnika raznih profila udru�uju svoja znanja u re�avanju tajni i zagonetki drevne istorije. Pred njihovim otkrićima otvaraju se novi horizonti, a nauka ne mo�e vi�e ostati nema, mada se svom snagom bori da zadr�i svoja konvencionalna razmi�ljanja. Jedno takvo otkriće, sa platoa u Gizi, u potpunosti menja tok istorije.

 

Vrh >>>

 

Misterija u dolini Nila

 

Stav je istoričara da su velike piramide bile sagrađene tokom IV dinastije, pre oko 4500 godina. One su jedno od sedam svetskih čuda čije su misterije izazvale vi�evekovne rasprave. Egiptolozi insistiraju da su i one sagrađene sa istom svrhom kao i sve ostale piramide. Smatraju da su one grobovi mrtvih faraona. Nova istra�ivanja daju potpuno drugačija obja�njenja. Zvanična istorija tvrdi da su ovo bili kraljevski grobovi, međutim nikakve mumije nisu pronađene u njima niti su pronađeni ikakvi natpisi. Osim toga, neki od faraona su sagradili po dve piramide. Da li su hteli da budu sahranjeni u obe!? Za�to niko nije ostavio nikakve natpise? Zar bi neko ko sagradi najveći spomenik na svetu dozvolio da ostane anoniman, pogotovo kad je u pitanju kralj? U obja�njenju misterije piramida mora da postoji jo� ne�to, ne�to mnogo vi�e od onoga �to pru�a zvanična istoriografija.

Egiptolozi veruju da je egipatska civilizacija nastala oko 3000 godina pre nove ere, oko 500 godina pre nego �to su velike piramide bile sagrađene. Pre toga, tvrde, zemlja je bila naseljena lutalicama iz kamenog doba. Prema ovakvoj konstataciji moramo biti maksimalno skeptični. Istoričari smatraju da se Egipat pojavio direktno iz kamenog doba. Iznenada i tek tako oni su mogli da sagrade ovakve spomenike!? Teorija da su ovo samo grobovi mrtvih faraona nema nikakvog smisla. Uprkos stotinama godina istra�ivanja naučnici nisu dali odgovore na mnoga značajna pitanja. Piramide u Gizi ne liče ni na jednu drugu izgrađenu piramidu, kako se smatra, pre i posle njih. Njihove �predhodnice� iz III dinastije su samo gomile naslaganih cigala, a njihove �naslednice� iz V dinastije su gomile kr�a. Sve ostale piramide ne liče ni na �ta. Piramide inače nisu uop�te popularne među egiptolozima. Oni smatraju da su spekulacije o njima, posebno o tri najveće u Gizi, oti�le predaleko. Piramide su mnogobrojne i ima ih oko 100. Problem je u tome �to su privukle mnogo �arlatana i kvazi naučnika. Velike piramide u Gizi imaju čudnu moć kojom deluju na ljude. One uspevaju da uni�te zdrav razum. Ako prihvatimo ideju da su one ipak bile samo grobovi, za�to su onda Egipćani bili opsednuti njihovim dimenzijama i orijentacijom?

One le�e tačno na 30. uporedniku. Njihovo odstupanje je jednako odstupanju Zemlje od ose rotacije. Egiptolozi to ne poriču, ali smatraju da to nije urađeno namerno. Tvrde da je to bila slučajnost. Ako je slučajnost kako onda objasniti da su njeni graditelji znali tačne dimenzije Zemlje i njen oblik? Da li je slučajnost i to �to su one potpuno orijentisane? One savr�eno stoje na smeru istok-zapad i smeru sever-jug. Preciznost je toliko neverovetna da nije dostignuta ni u jednoj savremenoj građevini. Kako je moguće da je postignuta takva preciznost ako znamo da su precizne dimenzije Zemlje utvrđene tek pre 300 godina. Graditelji ovih piramida su to znali jer je velika piramida tačan model severne zemljine hemisfere u odnosu 1:43.200. Velike piramide sadr�e u sebi i vrednost (p) za koju se verovalo da su je otkrili Grci (p = 3,141592653589793238). Nagib piramide je takođe precizan i iznosi jednu sedminu kruga od 360�, odnosno 51�25�42�� sa svake strane. Ono �to je jasno, to sve ne mo�e biti plod slučajnosti. One su plod izuzetno naprednog oblika matematike, tehnologije i arhitekture i to iz vremena kada se to ne mo�e očekivati. Preciznost kojom su građene piramide u Gizi je fascinantna. Ako posmatramo veličinu velike piramide videćemo da su sve strane tačno po 750 stopa. Odstupanje u odnosu na osu Severa je oko 1 centimetar �to je neverovatan uspeh i za najmodernije graditelje. Te�ko je zamisliti kako su to mogli izgraditi primitivci, tek iza�li iz kamenog doba. Veličina blokova takođe pokreće neka pitanja. Neki od blokova su te�ki i po 15 tona. Da bi se jedan ovakav blok podigao potrebni su specijalni kranovi. Kako su to činili ljudi koji nisu znali čak ni za točak? Dana�nja nauka nema odgovore na ovakva pitanja. U kraljevskoj komori �Keopsove� piramide pronađeni su granitni delovi čija bi obrada i za dana�nju tehnologiju bila veliki uspeh. Za obradu stena, kao �to su granit i tijarit, potrebne su specijalne bu�ilice koje bi na vrhu oruđa morale imati dijamant. Da bi se danas napravilo ne�to slično morala bi se koristiti najsavremenija oruđa i taj proces bi trajao prilično dugo. Oruđa graditelja piramida su morala biti savr�enija, tj. morala su se kretati mnogo većom brzinom. Ova teorija je nai�la na kontroverzu kod istra�ivača, ali je činjenica da su ti ljudi imali načina da probu�e stenu koja je toliko čvrsta. Oni su poznavali tajnu izvlačenja tijaritskih faza �to dana�nji instrumenti ne mogu učiniti.

Francuski egiptolog �ak Kristijan ne veruje u saznanja dosada�nje egiptologije. On ka�e: U Keopsovoj piramidi nije bilo mumije. Ona nije građena zbog toga. U piramidi ne postoji nikakav natpis, ni�ta �to bi nas uputilo na svrhu njenog postojanja. U njoj se nigde ne sponjinje Keops. Svaka piramida je imala svoje ime, a iz drugih zapisa saznajemo da se velika piramida zvala Ulica svetla.

Postoji jedna misterija koja je otkrivena u kraljevskoj komori, a za koju istra�ivači tvrde da nije adekvatno re�ena. Iz te komore izgrađen je sistem kanala i to sa velikom precizno�ću. Egiptolozi misle da je to ventilacioni sistem ali to nije moguće jer su otvori suvi�e mali i sve vreme idu navi�e. Oni su imali sasvim drugu funkciju. Ova misterija je razre�ena uz pomoć astronomije, iako naučnici smatraju da Egipćani nisu imali razvijena znanja iz ove nauke. Ključ za re�enje ove misterije je u egipatskoj religiji. Iz zapisa kralja Gunasa koji je vladao nakon IV dinastije, a koji su najstariji religijski spisi, saznajemo da kralj nakon smrti postaje zvezda u kraljevstvu Ozirisa u sazve�đu Oriona.

O kralju, ti si sadrug Oriona.
Ti prelazi� na drugi put u mlečni put,
krivudavi vodeni put
a onda odlazi� na mesto u Orionu.

Egiptolozi ne uzimaju u obzir religijske spise jer egipatsku religiju smatraju samo za religiju Sunca, ali njihova religija nije religija dana i �ivota, već religija noći i smrti. Funkcija kanala u velikoj piramidi jeste da odvede du�u faraona, pre sahranjivanja u grobnicu, odmah do Ozirisa. Za drevne Egipćane Orion je bio Oziris (As-ar), Bog vaskresenja. Levo od Oriona je zvezda Sirijus, a ona je pripadala Izidi, Ozirisovoj supruzi. Ba� kao �to kanal iz Kraljevske komore vodi do Ozirisa, kanal iz kraljičine komore vodi do Izide. Astronomskom rekonstrukcijom karte neba iz vremena kad su piramide građene utvrđeno je da je postojala savr�ena veza sa Orionom i Bogom zvezdom Ozirisom.

Postoje tri piramide od kojih dve stoje na istoj osi, a treća koja je mnogo veća od njih je pomerena ulevo od te dijagonalne linije. Postavlja se pitanje: za�to su graditelji to uradili?

Problem je re�en onda kad su istra�ivači do�li na ideju da ceo plato u Gizi zapravo predstavlja kartu neba pa prema tome raspored piramida bi morao biti identičan kao i raspored zvezda u sazve�đu Orion u vreme kad su one sagrađene. Uz pomoć astronomskih proračuna i kompjuterske analize ovo nije bilo te�ko proveriti. Iznenađenje je tek do�lo. Raspored zvezda u Orionu nikako nije odgovarao rasporedu piramida u Gizi u vreme kad se predpostavlja da su one građene, oko 2400. godine stare ere. Daljom analizom se krenulo dublje u pro�lost, vek po vek, sve dok kompjuter nije pokazao identičan raspored zvezda u sazve�đu Orion sa rasporedom piramida. Precesionim kretanjem Oriona unazad, kompjuterskom animacijom, identična slika neba sa slikom platoa u Gizi poklopila se tek u 10520. godini pre nove ere.

Robert Beveld i Tom Henkok koji su vr�ili ova istra�ivanja smatraju da su Egipćani samo naslednici ideja o piramidma. Nasledili su ih od civilizacije koja je �ivela pre vi�e od 12000 godina. Ta kultura je nekako nestala, ali su njeni naučnici, matematičari i arhitekte izgradili piramide i ostavili svoje znanje kasnijim civilizacijama. Velike piramide u Gizi su samo deo njihove zaostav�tine. Apsurdno je tvrditi da su one delo sa početka civilizacije. Postoji veliko akumulirano znanje koje one poseduju. Ova grandiozna dela su kraj nečega, a ne početak nečega.

Osim piramida na platou u Gizi nalazi se jo� jedan veličanstven spomenik sa telom lava i ljudskom glavom, isklesan od kamena. To je Sfinga. Egiptolozi insistiraju da je i ona nastala oko 2500. godine pre n. e. kad i velike piramide. Savremeni istra�ivači tvrde da je i ona, kao i piramide nastala 8000 godina ranije, kada po zvaničnoj istoriografiji ne bi trebalo da postoji ni jedna civilizacija, pogotovo ne takva koja bi bila sposobna da stvori ovakve spomenike. Smatra se da je nastala u vreme faraona Kefrena, Graditelja druge piramide. Da bi se misterija re�ila mora se spojiti nekoliko naučnih disciplina. Egiptolozi tome uop�te nisu dorasli. Doći u Gizu sa skučenim umom i jednodimenzionalnom perspektivom i tvrditi da se sve mo�e tako objasniti je veoma lo�e slu�enje čovečanstvu. To sprečava druge naučne discipline da ovde primene svoja znanja. Da li dokazi egiptologa obja�njavaju ba� sve? Postoji tvrdnja da je glava Sfinge kopija lika faraona Kefrena, ali ako se uporede glava Sfinge i glava jedine preostale figure Kefrena mo�emo zaključiti da one ne pripadaju ne samo istoj osobi već ni istoj rasi. To nisu iste osobe.

D�on Vest tvrdi: Stanje glave je mnogo bolje od stanja tela. Glava je očuvanija. mada je građena od tvrđeg materijala. Ono �to je va�nije je to da je glava nesrazmerno mala u odnosu na telo. Telo je veliko i dugo, a glava je poput čiode prikačena na vrh tela. To je dovoljan signal da je samo glava izgrađena mnogo kasnije.

Ako je ceo plato u Gizi karta neba u trenutku izgradnje, stari astronomi su mogli odavde da posmatraju čitavih 180� neba pa su tako mogli da vide i Sunce i zvezde. Smer sever-jug delio je nebo tačno iznad njihovih glava. Videli su zvezde kako prelaze preko te linije. Kada su velike zvezde Oriona 10520. godine stare ere pre�le tu liniju bile su isto poređane kao i tri piramide. Sfinga je ovde samo marker Precesije ravnodnevice, ali ne one kako je izgledala oko 2500. godine pre n. e. jer je tada Sunce bilo u sazve�đu Bika. Nelogično je da faraon gradi simbol u obliku lava. U to vreme je bio aktuelan kult Boga Apisa sa glavom Bika �to je i potpuno razumljivo s obzirom da se radi o Eri Bika. Jedina era kojoj mo�e pripadati Sfinga je Era Lava, a ona je počela 10520. godine pre n.e. Robert Beveld to obja�njava ovako: Sunce je u to vreme izlazilo na istoku u savr�enoj liniji sa Sfingom i sazve�đem Lava. U to doba Sunce je bilo tačno ispred lica Sfinge, a u sazve�đu Lava. Odstupanje koje se javlja u polo�aju Sunca i Sfinge od ose istok-zapad je ugao od 14�  pod kojim se Sunce dizalo u smeru Sfinge.

Piramide i Sfinga pokazuju d�inovski hologram neba iz 10520. godine pre n.e. Postoji jo� jedan dokaz da Sfinga potiče iz tog vremena. To je tip erozije stene u kojoj je isklesana. Ne mora čovek biti geolog da bi shvatio da samo voda koja se sliva mo�e da ostavi takve konture kakve su na Sfingi. Starost stene je te�ko utvrditi, ali pratiti njenu istoriju pomoću osobina njene erozije je lako. Kada je stena izlo�ena eroziji vetra i peska, kakve su veoma česte u Egiptu, tip erozije je horizontalan i veoma mek. Sfinga ima potpuno drugačiji oblik erozije. To je vertikalna zaobljena erozija koja nastaje delovanjem ki�a ili podzemnih voda. Kad su egiptolozi suočeni sa ovim nalazom oni su odgovorili da je to mo�da izazvano poplavama Nila. D�on Vest se sa tim ne sla�e: To nije moguće jer poplave idu od dna ka vrhu, međutim mi ovde imamo obrnut smer. Ovo je drugačiji uzrok erozije. Najdublja erozija je bila na dnu a ne na vrhu. Geolozi se sla�u sa ovim nalazima ali egiptolozi ne �ele da prihvate ove zaključke.

Dokazi koji su pronađeni prilikom jedne rekonstrukcije Sfinge idu u prilog ovoj teoriji. Utvrđeno je da su prve popravke izvr�ene u relativno ranom periodu nakon klesanja Sfinge. Bilo je potrebno dve do tri stope opeke da bi ona ponovo izgledala kao kad je nastala. Egiptolozi tvrde da je klesana u lo�em kamenu pa je stoga bila potrebna obnova. Da je Sfinga zaista klesana u tako lo�em kamenu, ovom brzinom propadanja ona je trebalo da nestane jo� pre 500 godina, ali nije. To znači da je erozija do�la naglo i velikom brzinom, međutim otkud toliko vode, toliko ki�e u tako malom vremenskom periodu.

Pre 10.000 godina na kraju ledenog doba, Zemlja je pro�la kroz jo� jednu veliku klimatsku promenu. Velike naslage leda, čak i do 2000 metara, koje su prekrivale veći deo severne zemljine hemisfere, počele su se topiti i time je izazvana velika kataklizma u obliku poplava i ki�e. To je bila poslednja kataklizma koja je zadesila na�u planetu u celini i tom prilikom je do�lo do uni�tenja čitave civilizacije. Mnogo pre nego �to je Giza postala pustinja, ona je bila plodna savana, ali vremenom nakon kataklizme vode su donele mnogo peska i mulja tako da je čitav ovaj deo sveta ostao zatrpan. Kasnija civilizacija je otkrila već postojeću, ali o�tećenu Sfingu u pesku. Za vreme faraona Kefrena, ona je samo restaurirana i od postojeće glave lava isklesana je glava koja samo podseća, na faraonski lik. Ispod peska na dubini od 50 stopa otkiveni su ostaci građevina za koje se ne zna kom dobu pripadaju. To nalazi�te se nalazi 500 kilometara ju�no od Gize. Utvrđeno je, po nađenim ostacima, a i natpisima da su Egipćani dograđivali ove ostatke, a sami faraoni i egipatki sve�tenici su tvrdili da ima mnogo takvih mesta ispod pustinjskog peska.

Jedan papirus koji se čuva u Berlinskom muzeju ka�e da ima jo� mnogo toga �to treba otkriti. On ukazuje na Tota, egipatskog Boga mudrosti za koga se misli da je opisao sve tajne raja u svetim tekstovima. Ovaj papirus govori o tome kako je faraon Keops i�ao u Helopes da nađe rukopis u kome se govori o broju komora u Svetili�tu Tota.  �ta je to moglo da bude? Gde se nalaze te komore i za�to je to faraonu bilo toliko va�no? Nemački arheolog Zigfrid Vaksman pretpostavlja da se u tajnim komorama ili komori nalaze zapisi o astrologiji, fizici, matematici i drugim znanjima koja prema�uju sva na�a dana�nja saznanja. To su verovatno zapisi o dragom kamenju, metalima, ma�inama i uređajima, kao i katalozi zvezdanog neba, globusi Zemlje i neba i jo� mnogo toga �to bi moglo da da odgovore na mnoga pitanja i obja�njenje o izvorima stare kulture. Ako taj hram i komora postoje, gde se nalaze? Bilo je mnogo traganja, ali mnogi smatraju da se radi upravo o Keopsovoj piramidi. Valter Alvarez, dobitnik nobelove nagrade za fiziku, 1969. godine je poku�ao sa grupom naučnika i arheologa da otkriju sve �upljine koje postoje u piramidi. Oni su oko piramide postavili senzore koji su trebali da registruju svako energetsko strujanje i prolazak zraka kroz građevinu i na taj način bi mogli da otkriju moguće praznine. Radiografija piramide koja je trebalo da traje punih godinu dana iz potpuno nerazumljivih razloga je prestala sa radom odmah na početku. Kompjuter je konstantno izbacivao različite i konfuzne podatke. Aner Gohed koji je kontrolisao rad kompjutera izjavljuje: Dobijeni rezultati potiru svaki zakon nauke. Ili je u geometriji piramide neka gre�ka ili postoji misterija, nazovimo je magijom ili prokletstvom faraona, koja je izvan svakog mogućeg obja�njenja. Beveld i Henkok su na osnovu svojih istra�ivanja otkrili da ispod Sfinge postoji komora na dubini od 5-6 metara, pravougaonog oblika, dimenzija 12x15 metara. Oni nisu dobili zvanično odobrenje za iskopavanje. Mo�da se ba� tu nalazi ono čega bi se celokupna dana�nja civilizacija upla�ila. U Gizi vreme ima veliku moć. Jedan arapski pisac ka�e: Svi se boje vremena, a vreme se boji piramida.

Od kada je počela istorija bilo je mnogo priča o izgubljenim i nestalim civilizacijama. Čak su i egipatski sve�tenici govorili o jednoj - Atlantidi.

 

Vrh >>>

 

Tajna i�čezle civilizacije

 

Pitanje isčezlih civilizacija je jedan od najstarijih naučnih problema koji se nameće čoveku. Po svom sadr�aju ova tematika je zaokupljala po�nju ljudi svih vremena, svih profesija i nacija. Zbog toga nije ni čudo da postoji ogromna bibliografska građa posvećena tom pitanju.

Mitska civilizacija Atlantide je oduvek bila najomiljenija tema romanopisaca, utopista, sve�tenika i svih onih koji su bili zaokupljeni tim pitanjem i tajnom s bilo kojom motivacijom i pobudom. Atlantidom su se bavili antički filosofi, istoričari, pesnici, prirodnjaci i putopisci isto kao i srednjevekovni učenjaci ili mističari i uop�te pisci i ljudi svih profesija. Za razliku od većine drugih problema koji se vezuju za pradavnu pro�lost, problem Atlantide nije takve prirode da bi se mogao re�iti jednim ili nizom arheolo�kih iskopavanja, nekom analizom ili bilo kakvim poduhvatom koji bi doneo trenutno re�enje. To je jedna od osnovnih prepreka za sistematsku obradu ovog problema jer se ne mogu primeniti ustaljene metode istra�ivanja. Ne mo�e se ni�ta postići na ovom polju sve dok se problem bude re�avao dosada�njim metodama. Da bi se dobili zadovoljavajući rezultati, neophodno je udru�iti sve snage na naučnom nivou. U poslednjih sto godina postignuti su izvanredni uspesi na svim poljima istra�ivanja. Posebno je mnogo postigla arheologija svojim iskopavanjima kojima je potvrdila istinitost mnogih mitova. Do kakvih će sve rezultata doći u dogledno vreme te�ko je predvideti. �ta sve skrivaju planinski masivi Anda, Tibeta, Sibira, bezvodne afričke i arabijske pustinje, ju�noameričke, afričke i azijske d�ungle, te�ko je i zamisliti. U svakom slučaju  kad se o svemu tome bude ne�to vi�e znalo, predstava o pro�losti na�e planete biće potpunija, a mo�da i potpuno drugačija. Savremeni svet je problem Atalntide nasledio iz antičkog doba. Za Atlantidu, nestalu civilizaciju, znali su jo� stari Egipćani, Grci i Rimljani, ali isto tako i narodi američkog kontinenta, Afrike i Azije. Uprkos tome �to je taj problem star hiljadama godina i �to se toliko poku�ava re�iti nije se ni�ta drugo postiglo izuzev brojnih pretpostavki.

Za ono �to se danas zna o Atlantidi, odnosno misteriozno nestalom kontinentu, treba zahvaliti grčkom filosofu Platonu. Kao Sokratov učenik, tokom svog naukovanja upoznao se sa učenjima starih mislilaca i tekovinama starih naroda. Logična posledica takvih znanja izazvala je �elju da poseti neku od zemalja bogate kulturne tradicije. Prva zemlja koju je posetio bio je Egipat. Kako sam ka�e: tamo je po�ao da čuje mudrost velikih sve�tenika i da se kod njih poduči astrologiji. U Heliopolisu je slu�ao učenje velikog sve�tenika Sehinufida, a u Memfisu sve�tenika Honufida. Oni su ga upoznali sa starim predanjima, govorili mu o pro�losti na�e planete i o poreklu Bogova, �to je na njega imalo jak uticaj. Platonov boravak u Egiptu ima i taj značaj �to je upravo kod tamo�njih mudraca čuo za Atlantidu i kataklizmu u kojoj je nestala. Između ostalog, egipatski sve�tenici su bili ti koji su, mnogo pre Platona, tajnu Atlantide poverili Solonu.

 

 

Od brojnih dela koje je napisao, za pitanje Atlantide značaj imaju samo dva, Timaj i Kritija. Zna se da ih je napisao pod starost, a to znači nakon boravka u Egiptu. Prema pisanju u Timaju, nekada davno iza Gibraltara u okeanu le�alo je veliko kopno koje je po dimenzijama bilo veće od Afrike i  Azije zajedno. Bilo je posvećeno Bogu Posejdonu. Prvi i ujedno njegov najmoćniji kralj bio je Atlant. U toj zemlji zvanoj Atlantida, postojala je visoka kultura, moć i bogatstvo. Glavni grad je imao brojne rasko�ne palate, hramove, �iroke ulice, kanale i u njemu je vladalo pravo blagostanje. Atlantida je bila izuzetno plodna, imala je prijatnu klimu i obilovala je raznim metalima među kojima se posebno izdvajao jedan koji se zvao arikalk. Na ostrvu su postojale reke i dva čuvena velika izvora, jedan sa toplom, a jedan sa hladnom vodom. Od �ivotinjskog carstva najbrojniji su bili slonovi. Vladari Atlantide su u�ivali veliku moć i gospodarili okolnim morima i ostrvima, Vladali su i većim delom Evrope i Afrike. Velika katastrofa se desila iznenada. Dogodili su se veliki potresi i ceo kontinent je progutao okean. Od tada je more izvan Gibraltara dugo bilo neprohodno za plovidbu zbog plićaka i mulja, �to je u stvari predstavljalo ostatke kontinenta. Do katastrofe je do�lo 9.000 godina pre Solonovog vremena �to preračunato jeste 9.560. godina pre n. e. O tome Platon u Timaju ka�e: Kada je Solon putovao u Egipat, gde ga je odvela velika �elja da upozna tu drevnu zemlju i njenu kulturu, put ga je odveo u grad Sais. Tu se nalazilo prastaro, veoma poznato svetili�te egipatske Boginje Neit za koju su mu sve�tenici rekli da je ta Boginja isto �to i grčka Atena. Zbog tih veza i videći veliko Solonovo interesovanje za pro�lost sve�tenici su mu mnogo pričali o pradavnoj pro�losti Egipta. Pričali su mu i događaje u vezi sa Atlantidom. Naglasili su da se u njihovom hramu čuvaju stari zapisi u kojima je sve to zabele�eno. Kada se Solon vratio u Atinu, spremao se da napi�e o Atlantidi poseban ep, ali nije stigao to učiniti.

Ovo je prvi antički izvor koji nas upućuje na Atlantidu, ali kada bi se na�e znanje isključivo zasnivalo na Platonovim podacima to bi bilo zaista slabo upori�te za neke ozbiljnije postavke. Pronađeni su i mnogi drugi izvori na raznim stranama sveta čiji je sadr�aj vrlo blizak onome o čemu je pisao Platon. Solon je od Egipćana čuo ono �to su znali mnogi narodi pa čak i oni sa američkog kontinenta. Kod svih se opisuje jedna blagodatna zemlja koja se nalazila usred okeana i koja je jednog dana nestala u morskim dubinama u stra�noj kataklizmi. To je bilo praćeno katastrofalnim poplavama, zemljotresima i vulkanskim erupcijama koje su u jednom kratkom periodu zahvatili na�u planetu. U nekim izvorima se doslovno pominje strano nebesko telo koje je izazvalo op�tu kataklizmu. Egipćani su Solonu tumačili da se takve pojave periodično javljaju i da izazivaju op�te katastrofe i pusto�. Nestanak Atlantide je samo jedna u nizu tih katastrofa, nakon kojih se �ivot na zemlji ponovo obnavljao (apokatastaza).

Savremena nauka se u potpunosti sla�e sa time da je na�a planeta u daljoj pro�losti prolazila kroz nekoliko katastrofa, a koje su mogle imati upravo onakve posledice kakve se opisuju u egipatskim izvorima i predanjima drugih naroda na raznim stranama sveta. Sličan opis događaja nalazimo i u kineskim analima, kao i u predanjima Maja, Asteka i drugih američkih plemena. U staroindijskim svetim Puranama doslovno stoji da su katastrofe praćene propadanjima kontinenata i da su ciklična.

Platon nije bio jedini pisac koji je pisao o Atlantidi, mada je bio prvi. Krantor (IV vek pre n. e.) filosof koji je pripadao Staroj Akademiji i prvi izdavač Timaja, u svojim komentarima ka�e da je Platonov navod u potpunosti tačan i literarno i istorijski. On je sam otputovao u Egipat, Saiskim sve�tenicima, da bi potvrdio Platonove navode. Tom prilikom sve�tenici su mu ispričali isto �to i Platonu, a čak su mu i pokazali neke prastare stele na kojima je bila ispisana cela istorija Atlantide. Posejdonije (II vek pre n.e.) istoričar i filosof, pisao je ovako: Mo�e se uzeti da Platonov navod nije prosta izmi�ljotina jer ima mnogo vi�e razloga da se u njega poveruje nego da se odbaci. Istoričar Diodor sa Sicilije (I vek pre n.e.) pi�e da su Feničani ploveći na zapad otkrili Atlantidu koja je bila naseljena najcivilizovanijim narodom koji je �iveo na ostrvu zapadno od Afrike na ostrvu Kern. Rimski pisac Plinije Stariji (I vek nove ere) takođe govori o Atlantidi: Priroda je potpuno menjala neke oblasti, a najbolji je svedok Atlantida gde danas le�i more istog imena. Kod Prokla nalazimo podatak da je istoričar Marcel (I vek) u delu Aethiopica pisao o postojanju sedam ostrva u moru iza Gibraltara koji su bili posvećeni Prozerpini, a tri Posejdonu. Stanovnici jednog od tih ostrva su sačuvali predanje o jednom velikom ostrvu koje se zvalo Atlantida i da su njeni vladari dr�ali vlast nad svim ostrvima. U II veku nove ere grčki istoričar Pauzanije je pisao o nekom nizu ostrva u Atlanskom okeanu koje naziva Satyrides. Rimski istoričar Elian Klaudius (170-235) donosi jednu vest za koju ka�e da je preuzeo od Grka Teopompa iz IV veka pre n.e: Prilikom razgovora koji se vodio između Boga Silena i lidijskog kralja Mide, Bog mu je otkrio tajnu da je nekada davno na zapadu iza Gibraltara postojala zemlja naseljena narodom Meropa. Nad njime je vladala kraljica, takođe zvana Meropa, koja je bila ćerka titana Atlanta. Vizantijski geograf iz Aleksandrije Kosmas Indikopleustas (VI vek) je verovao da je Atlantida postojala deset pokoljenja pre Noja. Asteci su čak tvrdili da njihovi preci potiču upravo sa tog ostrva koje su oni nazivali Aztlan.

Paleogeolozi su veoma precizno izgradili teoriju o najstarijoj zemljinoj pro�losti. Prvo su postojala dve velike kopnene mase, jedna severno, a druga ju�no od ekvatora. Od tih prakontinenata koji su nazvani Austral i Boreal, kasnije su se stvorili veći i manji kontinenti i brojna ostrva. U ju�noj hemisferi od prakopnene mase vremenom se stvorio kontinent nazvan Lemurija i on je obuhvatao dana�nju kopnenu masu Ju�ne Amerike, Afrike, veći deo okeanije i Australiju. Severna kopnena masa je prerasla u drugi veliki kontinent nazvan Hiperboreja od kojeg kasnije razdvajanjem nastaju Severna Amerika, Evropa i Azija. U narednim fazama koje obuhvataju vreme od stotine milenijuma, kopnene mase su se menjale i te promene su nastale u periodičnim kataklizmama. Smatra se da je do formiranja Zemljinog izgleda u kojem je već postojala Atlantida do�lo pre 75.000 godina. Poslednja velika kataklizma se desila pre oko 12.000 godina kada je nestala Atlantida, a i mnogi drugi kopneni delovi na�e planete.

Donositi neki zaključak o tome kada je nastala i koliko je trajala civilizacija Atlantide je nemoguće s obzirom da ne raspola�emo, za sada jo� uvek, dovoljnom građom za razmatranje ovog problema, ali da je postojala u to čak ne sumnjaju vi�e ni mnogi naučni krugovi.

 

Vrh >>>

 

Dan kad je počela istorija

 

Platon o Atlantidi govori u dva dela. U jednom, njegov brat po majci, Kritija priča učesnicima gozbe ono �to je saznao o Atlantidi preko Dropida i Solona. Priča počinje upravo citatom u kojem se dolazi do godine 9.560. pre n.e. U drugom dijalogu kroz Kritijina usta govori sve�tenik iz Saisa: Prema na�im svetim knjigama uređenje na�e dr�ave traje već osam hiljada godina. Va�i su sugrađani nastali pre devet hiljada godina. Na�a dr�ava, po ovom citatu, je Egipat a prema priči koju je Solon čuo od egipatskog sve�tenika, Egipat je već postojao kad je izbio rat sa Atlantidom. Novo uređenje dr�ave nastaje nakon kataklizme u osmom milenijumu, a ne u devetom, dakle 8.560. godine pre n. e. Prema samom saop�tenju daju se okrugle cifre 9.000, 8.000 �to nas upućuje na zaključak da se radi o pribli�nim ciframa, isto kao kad mi ka�emo, na primer, desilo se u V veku, a ne 435. godine.

Do sada nije izrađen precizniji kalendar od drevnog kalendara Maja. Uz pomoć, upravo ovog kalendara mo�emo odrediti tačno vreme kataklizme. Ne samo �to su Asteci tvrdili da su potomci Atlantiđana već i poreklo Maja bi bilo potpuno nerazumljivo da nije postojala Atlantida. �alosno je da danas nemamo mnogo sačuvanih spisa Maja. Ono �to su učinili katolički sve�tenici i konkvistadori, osvajajući novi svet, ni sa jednim zločinom se ne da meriti. Uni�tavali su i spaljivali sve slike i zapise koji bi nam danas bili od velike koristi. Prvi nadbiskup Meksika Don Huan de Kumaraga izdao je dekret kojim naređuje da se spali sve �to se mo�e dobaviti, a �to potiče od domorodaca. Najmračnija sila srednjeg veka Katolička Crkva, počinila je rečima neopisive zločine nad čovečanstvom i to samo zbog svoje pohlepe za bogatstvom i vla�ću. Ta sila, davno otpala od Isusove jevanđelske poruke, koju sama propoveda, uni�tavala je sve ispred sebe �to joj se nije pokoravalo ili uklapalo u njen zvanični sud. Ipak, sačuvana su tri rukopisa iz kojih je progovorio stari duh Maja. Iz rukopisa, a i iz mnogih građevina koje su ostale do dana�njih dana, saznajemo za jednu opsednutost ovog naroda. To je kalendarska manija koju, psiholo�ki posmatrano, mo�emo okarakterisati jedino kao strah pred prolazno�ću.

 

 

Dr Hans Ludendorf je proučavao astronomske natpise u hramu Sunca kod Palenke. Na ovom reljefu koji potiče iz V veka nove ere nalazi se najraniji datum, a to je 1.096.136 dana pre jednog okruglog broja, a koji su Maje pisale 9.10.10.0.0. Sideralna godina, po savremenim proračunima ima 365,25636 dana, a 3.001 sideralna godina sadr�i 1.096.136,3 dana �to znači da je samo tri deseta dela dana pravljena gre�ka na svakih 3.001 godinu. Pitanje je: za�to su Maje izabrale ba� 3.001, a ne 3.000 godina? To nije slučajno, a evo i za�to: taj interval je jednak 2.748 sinodičkih obrtaja Jupitera. U jednom drugom hramu, hramu Krsta, takođe kod Palenke imamo jedan novi datum. Interval između ovog datuma i najstarijeg iznosi 1.380.070 dana, a to je pribli�no jednako sinodičkim obrtajima Marsa. 3.803 sideralne godine imaju 1.380.069,9 dana, a 1.781 sinodički obrtaj Marsa iznosi 1.380.066. Odstupanje za četiri dana je razumljivo s obzirom na ekscentričnost putanje Marsa. Datum 9.10.10.0.0. pretvoren u Gregorijanski kalendar jeste 5. februar 383. godine pre n. e. Tog dana je Sunce stajalo tačno između zvezda Antares a Scorpio i Aldebarana a Taurus.

Nulti dan A, koji je označen tako jer predstavlja apsolut, razlikuje se od običnog ili istorijskog nultog dana. Taj dan se nalazi za 13 velikih perioda, baktuna, od po 144.000 dana tj. 5.127 godina i 132 dana iza nultog dana. Po na�em računanju to je 15. oktobar 3.373. godine pre n.e. Prema tome nulti dan A je 5. jun 8498. godine pre n. e. Na osnovu toga Ludendorf tvrdi:

Već samo iz ovog Palen�kog natpisa sledi da su Maje poznavale sinodičku godinu i obrtajna vremena planeta s gotovo zaprepa�ćujućom tačno�ću. Budući da sigurno nisu raspolagali nekim tačnim mernim uređajima, mora da su se posmatranja na osnovu kojih su dolazili do podataka, protezala kroz izvanredno dugo razdoblje, jer je samo na taj način bilo moguće postići, u astronomskim podacima tako visok stepan tačnosti kakav nalazimo kod njih.

�ta se zapravo dogodilo tog kobnog 5. juna 8.498. godine pre n. e. Astronom Hanzeling, izučavajuči kalendar Maja ustanovio je da su se tog dana u konjukciji na�li Mlad Mesec i Mlada Venera sa Suncem i to u 13 sati. Taj dan označava i početak novog doba, odnosno ulazak Sunca u konstelaciju Raka ali to nije samo početak Ere Raka već i početak geolo�ke sada�njosti. Magnetna sila, poređanih nebeskih tela, u tom trenutku izazvala je op�tu katastrofu na Zemlji. Do�lo je do privlačenja i pada asteroida na zemlju, ali i pravog meteorskog pljuska. Magnetna sila je delovala i na pomeranje tla, tektonske poremećaje, katastrofalne zemljotrese, vulkanske erupcije, izbijanje podzemnih voda, izlivanje reka, ali i otapanje velikih naslaga snega i leda sa severne zemljine polulopte i pojavu obilnih ki�a �to je izazvalo veliki potop. S toga mo�emo razumeti sve mitove koji govore o potopu, velikoj vatri i padanju kamenja s neba u vreme velike katastrofe. Sve se to dogodilo za vreme jednog jedinog stra�nog dana i jedne jedine u�asne noći. Nestala je, kao �to i Nekronomikon ka�e, zemlja Drevnih Bogova, veličanstvenih Hramova i Uzvi�ene kulture. Bogovi su sručili svoj bes na generacije ljudi, a zemlju je preklila tama. Sve je palo u zaborav...

 

Vrh >>>

 

Istorija počinje u Sumeru

 

Naslov kojim započinjem ovaj deo izlaganja je naslov jedne knjige S. N. Kramera, istaknutog američkog orijentaliste, kojim se nagove�tava da su prvi podaci o brojnim religioznim institucijama, tehnikama i shvatanjima sačuvani u sumerskim tekstovima. Reč je o prvim pisanim dokumentima čije poreklo se�e do trećeg milenijuma, međutim ti dokumenti, izvesno, odra�avaju jo� starija religiozna verovanja.

Mislim da je neophodno svakom čitaocu Nekronomikona da se upozna, u osnovi, sa duhovnom tradicijom i istorijom kulture naroda Mesopotamije, jer bez uvida u ovo znanje, Knjiga Mrtvih se ne mo�e razumeti na adekvatan način. Ovo govorim zbog toga �to su se ovim tektovima, kroz istoriju, uglavnom bavili okultisti, a u dana�nje vreme sve se olako kvalifikuje sekta�kim delovanjem. Dakle, ovde je reč o jednoj tradiciji, najstarijoj poznatoj tradiciji u kojoj su magija, religija, običaji i sveukupan �ivot bili jedno. Pa da vidimo, �ta ka�e zvanična istoriografija.

Poreklo i stara istorija sumerske civilizacije jo� su slabo poznati. Pretpostavlja se da se narod koji je govorio sumerski, jezik koji nije semitski i ne mo�e se objasniti ni preko jedne druge poznate jezičke porodice, spustio iz severnih oblasti i nastanio u donjoj Mesopotamiji. Sasvim je verovatno da su Sumeri potčinili starosedeoce čiji je etnički sastav jo� uvek nepoznat. Oni su pripadali civilizaciji koja je nazvana Obeid. Dosta rano, grupe nomada koje su dolazile iz Sirijske pustinje i govorile akadski, jedan od semitskih jezika, počele su da prodiru u severne oblasti Sumera, zaposedajući u naizmeničnim talasima sumerske gradove. Oko sredine trećeg milenijuma, pod legendarnim vođom Sargonom, Akađani su nametnuli svoju prevlast sumerskim gradovima. Međutim, jo� pre tog osvajanja, stvorena je sumersko-akadska simbioza koja se brzo �irila posle ujedinjenja dve zemlje. Jo� pre 30 ili 40 godina, naučnici su govorili o samo jednoj, vavilonskoj kulturi, koja je proizi�la iz spajanja te dve etničke loze. Danas se međutim svi sla�u da sumerski i akadski doprinos treba proučavati odvojeno, jer je, uprkos činjenici da su osvajači usvojili kulturu pobeđenih, stvaralački genije dvaju naroda bio različit.

Te se razlike posebno dobro vide u oblasti religije. Od najdavnijih starina, karakterističan znak bo�anskih bića bila je tijara s rogovima. U Sumeru se, dakle, kao i svuda na Srednjem istoku, religiozna simbolika bika, potvrđena jo� od neolita, stalno prenosila, Drugim rečima, bo�anski modalitet definisali su snaga i prostorna transcendentnost, tj. olujno nebo kojim odjekuje grmljavina, jer je grmljavina bila poistovećena s rikom bikova. Transcendentnu nebesku strukturu bo�anskih bića potvrđivao je determinantni znak koji prethodi njihovim ideogramima i koji je, izvorno, predstavljao zvezdu. Prema rečnicima, pravo značenje ove odrednice jeste nebo. Dakle, svako bo�anstvo bilo je zami�ljeno kao nebesko biće, te zbog toga Bogovi i Boginje zrače veoma jaku svetlost.

Prvi sumerski tekstovi odra�avaju klasifikacijski i sistematizacijski rad koji su obavljali sve�tenici. Na samom početku je trijada Velikih Bogova, koju prati trijada planetarnih Bogova. Osim toga, raspola�emo dugačkim listama bo�anstava svih vrsta o kojima najče�će ne znamo ni�ta osim imena. U praskozorju svoje istorije, sumerska religija se pokazala kao već stara. Naravno, tekstovi koji su do sada otkriveni fragmentarni su i njihovo je tumačenje izuzetno te�ko. Ipak, čak i na osnovu tih delimičnih obave�tenja, uviđamo da su neke religiozne tradicije upravo gubile svoja prvobitna značenja. Taj isti proces otkrivamo i kada je reč o trijadi Velikih Bogova koji sačinjavaju Anu, Enlil i Enki. Kao �to to pokazuje njegovo ime (an - nebo), prvi Bog je Nebeski. On bi trebalo da bude suvereni Bog bez premca, najznačajniji u panteonu, ali već Anu predstavlja sindrom onoga �to bi bilo deus otiosus (ravnodu�ni Bog). Aktivniji i aktuelniji su Enlil, Bog atmosfere (prostor između neba i zemlje) koji je nazivan takođe i Veliko Brdo, i Enki, Gospodar Zemlje, Bog �temelja�, za koga se pogre�no smatralo da je Bog Vode po�to se, prema sumerskom shvatanju, smatralo da Zemlja sedi na Okeanu.

Do sada nije otkriven nijedan kosmogonijski tekst u pravom smislu reči, ali na osnovu nekoliko nagove�taja mo�emo rekonstruisati odlučujuće trenutke stvaranja kako su ga poimali Sumeri. Boginja Namu (Nak�ir), čije se ime pi�e piktogramom koji označava iskonsko more, prikazana je kao Majka koja rodi Nebo i Zemlju i Pramajka koja porodi sve Bogove. Tema Iskonske vode zami�ljene istovremeno i kao kosmički i kao bo�anski totalitet, prilično je česta u drevnim kosmogonijama. I u ovom slučaju, vodena masa je poistovećena s prvobitnom Majkom, koja je partenogenezom rodila prvi par, Nebo (An) i Zemlju (Ki), koji otelovljuju mu�ki i �enski princip. Taj prvi par bio je do te mere sjedinjen da se stopio u hieros gamos. Iz njihove veze rodio se Enlil Bog atmosfere. Drugi fragment govori nam o tome kako se on odvojio od svojih roditelja: Bog Anu je podigao nebo uvis, a Enlil odneo sa sobom svoju Majku, Zemlju. Kosmogonijska tema razdvajanja Neba i Zemlje takođe je veoma rasprostranjena. Nalazimo je, doista, u različitim slojevima kulture. Ali je verovatno da verzije koje su zabele�ene na Srednjem istoku i na Mediteranu u krajnjoj liniji potiču iz sumerske tradicije.

Neki tekstovi podsećaju na savr�enstvo i bla�enstvo početaka: stari dani kada je svaka stvar bila stvorena savr�ena... (Ep o Gilgame�u). Ipak, izgleda da je pravi Raj bio Dilmun, zemlja u kojoj nisu postojale ni bolest ni smrt. Tamo nijedan lav ne ubija, nijedan vuk ne odnosi jagnje... Niko bolesnih očiju ne ponavlja, bole me oči... Nijedan noćni čuvar ne obilazi svoj okrug... Ipak, to je savr�enstvo u stvari predstavljalo zastoj. Bog Enki, Gospodar Dilmuna, uspavao se pored svoje supruge, jo� device, kao �to je i sama zemlja bila devica. Probudiv�i se, Enki se sjedinio sa Boginjom Ningursag, zatim sa ćerkom koju će ona roditi, i najzad, sa ćerkom te kćeri, jer reč je o teogoniji koja se mora ispuniti u toj rajskoj zemlji. Ali zbog jedne, na prvi pogled, beznačajne neprilike dolazi do prve bo�anske drame. Bog jede neke biljke koje su upravo bile stvorene, međutim, trebalo je da on odredi njihovu sudbinu, odnosno da odredi njihov način postojanja i njihovu funkciju. Uvređena ovim nerazumnim činom Ningursag izjavljuje da neće vi�e gledati Enkija pogledom �ivota sve dok on ne umre. I stvarno, nepoznata zla muče Boga, a Njegovo postepeno slabljenje najavljuje blisku smrt. Najzad, Njegova ga supruga ipak izleči.

Ovaj mit ukazuje na obrade o čijim namerama ne mo�emo suditi. Tema raja, upotpunjena teogonijom, zavr�ava se dramom koja obelodanjuje zabludu i ka�njavanje jednog Boga Stvoritelja, �to je propraćeno Njegovim krajnjim slabljenjem koje ga dovodi skoro do same smrti. Naravno, reč je o sudbonosnoj gre�ci, po�to se Enki nije pona�ao u skladu s principom koji je On sam otelovljavao. A ta gre�ka je mogla da dovede u krizu samu strukturu Njegove sopstvene tvorevine. Drugi tekstovi preneli su nam tugovanke Bogova dok su padali kao �rtve sudbine. Kasnije ćemo videti i opasnosti s kojima se susrela Inana prestupajući granice svoga suvereniteta. U Enkijevoj drami ne iznenađuje smrtna priroda Bogova, nego mitolo�ki kontekst u kojem je ona objavljena.

 

Vrh >>>

 

Čovek i Bogovi

 

Postoje bar četiri predanja koja obja�njavaju poreklo čoveka. Ona su tako različita da se mora pretpostaviti postojanje vi�e tradicija. Jedan mit pripoveda da su prva ljudska bića nikla iz zemlje kao trava. Prema drugoj verziji, čoveka su neki bo�anski radnici oblikovali od gline, zatim mu je Boginja Namu načinila srce, a Enki mu dao �ivot. Drugi tekstovi označavaju Boginju Aruru kao stvoriteljku ljudskih bića. Najzad, po četvrtoj verziji, čovek je stvoren od krvi dva Boga Lagma koji su radi toga bili �rtvovani. Ova poslednja tema biće reinterpretirana u slavnoj vavilonskoj kosmogonijskoj poemi Enuma Eli�, a ova verzija podupire i Nekronomikon.

Svi ovi motivi su u ranim varijantama potvrđeni gotovo u celom svetu. Prema dvema sumerskim verzijama, prvobitni čovek je na neki način delio Bo�ansku Supstancu: �ivotvorni Enkijev Dah, ili Krv Bogova Lagma. To znači da nije postojala nepremostiva razlika između oblika Bo�anskog postojanja i ljudske uslovljenosti. Tačno je da je čovek bio stvoren da slu�i Bogovima koje je, pre svega, trebalo hraniti i oblačiti. Kult se shvatao kao slu�enje Bogovima. Ipak, ako ljudi i jesu sluge Bogova, oni nisu Njihovi robovi. Prino�enje �rtve sastoji se pre svega iz ponuda i iskazivanja po�tovanja. �to se tiče velikih zajedničkih gradskih praznika, odnosno, proslava povodom Nove godine ili podizanja nekog hrama, oni imaju kosmolo�ku strukturu.

Remen �asten nagla�ava činjenicu da pojam greha, element ispa�tanja i ideja o jarcu pomirenja nisu potvrđeni u tekstovima. Odatle proizilazi da ljudi nisu samo sluge Bogova, nego i Njihovi podra�avaoci pa, prema tome, i saradnici. Po�to su Bogovi odgovorni za kosmički poredak, ljudi treba da slede Njihove naloge jer se oni odnose na propise, na Me (dekret) koji podjednako obezbeđuju dobro funkcionisanje i sveta i ljudskog dru�tva. Dekreti utemeljuju, odnosno determini�u sudbinu svakog bića, svakog oblika �ivota, svakog Bo�anskog ili ljudskog poduhvata. Ustanovljenje dekreta obavlja se činom Namtar, kojim se određuje i objavljuje donesena odluka. Prilikom svake Nove godine Bogovi utvrđuju sudbinu dvanaest meseci koji slede. Naravno, reč je o drevnoj ideji sa kojom se susrećemo na Bliskom istoku, ali ona je prvi put jasno artikulisana u Sumeru, svedočeći o temeljnom izučavanju i sistematizacijskom radu koji su obavili Magavani (teolozi).

Kosmički poredak je neprekidno ugro�en, najpre od strane Velike Zmije koja preti da svet vrati u stanje Haosa, a potom ljudskim zločinima, krivicama i sagre�enjima, koje treba okajati i očistiti pomoću različitih obreda. Ali svet se periodično obnavija, tj. nanovo stvara (apokatastaza) praznovanjem Til (Nova godina). Sumersko ime tog praznika znači, snaga koja čini da svet o�ivi (til znači, �iveti i o�iveti, pa tako bolesnik, (o)�ivi, �to će reći, ozdravi). Ovo je Zakon Večnog Povratka. Postojanje novogodi�njih, manje-vi�e analognih mitsko-obrednih scenarija, potvrđeno je u bezbrojnim kulturama. Imaćemo priliku da odmerimo njihov značaj analizirajući vavilonski praznik Akitu. Scenario obuhvata hieros gamos između dva Bo�anstva za�titnika grada. Predstavljaju ih Prvosve�tenik ili sam vladar, koji je dobijao naziv Mu�a Boginje Inane i otelovljavao Dumuzija i jedna hramska robinja. Taj hieros gamos (seksualni odnos) je aktualizovao zajednicu Bogova i ljudi. Bo�anska energija izlivala se neposredno na grad, drugim rečima, na Zemlju i na taj način je posvećivala i obezbeđivala joj napredak i sreću u godini koja počinje.

Od praznika Nove godine jo� značajnije je bilo građenje hramova. To je istovremeno bilo i ponavljanje kosmogonije, jer je hram kao Bo�ja Palata predstavljao imago mundi u pravom smislu reči. Ta ideja je drevna i veoma rasprostranjena. Naći ćemo je i u mitu o Baalu. Prema sumerskoj tradiciji, posle stvaranja čoveka, jedan od Bogova osnovao je pet gradova. On ih je izgradio na čistim mestima, dao im je imena i označio ih kao sredi�ta kulta. Kasnije, Bogovi se zadovoljavaju time da neposredno vladarima prenesu plan gradova i svetili�ta. Kralj Gudea vidi u snu Boginju Nidabu, koja mu pokazuje sliku, na kojoj su navedene zvezde dobročiniteljke, i Boga koji mu pokazuje plan hrama. Modeli hrama i grada su, moglo bi se reći, transcendentalni, jer oni već postoje na Nebu. Vavilonski gradovi su svoje arhetipove imali u sazve�đima: Sipar u Raku, Niniva u Velikom Medvedu, Asur u Arkturusu, itd. To je shvatanje zajedničko za čitav drevni Istok.

Institucija kraljevstva sa svojim znamenjima, tijarom i prestolom takođe je si�la sa Neba. Posle potopa, ona je po drugi put doneta na zemlju. Verovanje u prethodno nebesko postojanje dela i institucija biće od velikog značaja za drevnu onotologiju, čiji će najslavniji izraz biti platonska doktrina o idejama. Njeno postojanje je prvi put potvrđeno u sumerskim dokumentima, ali njeno poreklo uistinu zadire u praistoriju. U stvari, teorija nebeskih modela produ�ava i razvija posvuda ra�ireno drevno shvatanje, po kojem su ljudska dela samo puko ponavljanje (podra�avanje) dela koja su iznela na videlo Bo�anska Bića.

 

Vrh >>>

 

Sudbina Bogova

 

Na �alost, mi ne znamo obredni kontekst mesopotamske inicijacije, pretpostavljamo da je ona postojala. Inicijacijsko značenje traganja za besmrtno�ću mo�e se prepoznati u specifičnoj strukturi isku�avanja kroz koja prolazi Gilgame�, ali nam je potpuno nepoznata predistorija eventualnog inicijacijskog scenarija koji bi se podrazumevao u Gilgame�ovim dogodov�tinama.

S punim pravom nagla�avali smo činjenicu da je akadska religiozna misao isticala čoveka u prvi plan. Na kraju krajeva, priča o Gilgame�u postaje egzemplarna; njome se obznanjuje nestalnost ljudske uslovljenosti, nemogućnost, čak i za samo jednog junaka, da se stekne besmrtnost. Čovek je stvoren smrtan i stvoren je jedino da bi slu�io Bogovima. Ova pesimistička antropologija bila je uobličena već u Enuma Eli�u. Nalazimo je takođe i u drugim va�nim religioznim tekstovima. Knjiga Razgovor gospodara i sluge deluje kao ishod nihilizma ote�anog jo� i neurozom: gospodar čak i ne zna �ta �eli. On je opsednut isprazno�ću svih ljudskih napora: Popni se na humku starih ru�evina i pro�etaj uzdu� i popreko. Pogledaj lobanje nekada�njih ljudi i one iz na�ih dana. Ko je zločinac, a ko ljubazni čovekoljubac?

Drugi jedan slavni tekst, Dijalog o ljudskoj bedi, koji je nazvan i Vavilonski propovednik, jo� je u većoj meri pro�et očajem. Da li ponosni lav, dok se hrani najboljim mesom, prinosi na �rtvu tamjan kako bi umirio zlovolju svoje Boginje? A ja, opet, da li sam propustio da prinesem �rtvu Bogu? Ne, ja sam molio Bogove, prinosio sam predviđene �rtve Boginjama...(red 51 i dalje).Od svoga detinjstva, ovaj pravednik se trudio da shvati bo�ju misao; ponizno i pobo�no, tra�io je Boginju. Ipak, Bog mi je doneo nema�tinu umesto bogatstva (red 71 i dalje). Naprotiv, bogatstvo je sakupio zločinac i bezbo�nik (red 236). Gomila veliča govor nekog viđenog čoveka ume�anog u zločin, ali poni�ava skromno biće koje nije činilo nasilje. Zločinac je opravdan, a progoni se pravednik. Razbojnik dobija zlato, a slabog more glađu. Moć rđavih raste, a slabi propadaju i nejaki stradavaju (red 267 i dalje).

 

 

Ovo beznađe proističe ne samo iz razmi�ljanja o ni�tavnosti ljudskog postojanja, već i iz iskustva o sveop�toj nepravdi: zločinci trijumfuju, na molitve nema odgovora; Bogovi izgledaju nezainteresovani za ljudske poslove. Počev od II milenijuma, slične duhovne krize izbijače i na drugim mestima (Egipat, Izrael, Indija, Iran, Grčka), ali s različitim posledicama, jer će odgovori na ovu vrstu nihilističkog iskustva biti davani zavisno od religioznog duha svojstvenog svakoj kulturi posebno. Ali u mesopotamskoj mudrosnoj knji�evnosti, Bogovi neće uvek biti ravnodu�ni. Jedan tekst prikazuje telesne i du�evne patnje nekog nevinog čoveka. To je istinski pravednik koji, izgleda, pati zato �to mu ne poma�e nijedno Bo�anstvo. Bezbrojne bolesti učinile su da on bude prekriven sopstvenim izmetom. Njegovi su ga već bili oplakali kao mrtvog, kada mu niz snova objavi da će ga spasti Marduk. Kao u nekom ekstatičnom zanosu, on sam vidi kako Bog pora�ava Demone smrti i potom iz njegovog tela čupa bolove kao �to bi otrgao neku biljku. Po�to mu se vratilo zdravlje, pravednik najzad zahvaljuje Marduku obredno prolazeći kroz dvanaest vrata njegovog hrama u Vavilonu.

Na kraju, ističući čoveka u prvi plan, akadska religiozna misao nagla�ava granice ljudskih mogućnosti. Pokazuje se da je granica između ljudi i Bogova nepremostiva. Pa ipak, čovek nije osamljen u sopstvenoj samoći. Pre svega, on učestvuje u duhov�nom elementu koji se mo�e smatrati Bo�anskim; to je njegov duh, Ilu (dosl. Bog). Zatim, on se nada da će pomoću obreda i molitvi zadobiti Bo�ji blagoslov. I najva�nije, on zna da predstavlja deo univerzuma objedinjenog homologijama: on �ivi u gradu koji predstavlja imago mundi, čiji hramovi i Zigurati predstavljaju sredi�te sveta i, prema tome, osiguravaju komunikaciju s Nebom i Bogovima. Vavilon je bio Bab Ilani, (Kapija Bogova), jer su upravo tu Bogovi silazili na Zemlju. Mnogi gradovi i svetili�ta dobijali su naziv veza između Neba i Zemlje. Drugim rečima, čovek nije �iveo u zatvorenom svetu, odvojenom od Bogova, potpuno izdvojenom od kosmičkih ritmova. S druge strane, slo�eni sistem korespondencija Neba i Zemlje istovremeno je omogućavao razumevanje zemaljskih realiteta i njihov uticaj preko raspektivnih nebeskih prototipova. Evo jednog primera: po�to je svakoj planeti odgovarao neki metal ili neka boja, sve �to je bilo obojeno nalazilo se pod uticajem neke planete. Ali, svaka planeta je pripadala nekom Bogu, koga je, usled same te činjenice, predstavljao odgovarajući metal. Prema tome, smatralo se da je čovek pod za�titom nekog Boga ako obredno upotrebljava neki metalni predmet ili poludragi kamen određene boje.

Najzad, brojne tehnike proricanja, od kojih je većina bila razvijena u akadsko doba, omogućavale su da se dozna budućnost. Smatralo se, prema tome, da je izvesne nezgode moguće izbeći. Raznovrsnost tehnika i značajan broj pisanih tekstova koji su stigli do nas svedoče o ugledu koji je gatanje u�ivalo u svim dru�tvenim slojevima. Najrazvijeniji je bio metod ispitivanja utrobe �rtve. Manje skup metod sastojao se iz toga da se u vodu izlije malo ulja, ili obrnuto i da se potom protumače znaci koji su se mogli pročitati iz različitih oblika koje bi stvarale te dve tečnosti. Astrologija, razvijena posle drugih tehnika, upra�njavana je naročito u krugovima oko vladara. �to se tiče tumačenja snova, ono je, već od početka drugog milenijuma, bilo upotpunjeno sredstvima za otklanjanje kobnih predznaka pomoću bajanja.

Sve tehnike proricanja oslanjale su se na otkrivanje Znakova koji bi potom bili tumačeni u skladu sa određenim tradicionalnim pravilima. Pokazalo se, dakle, da svet ima određene strukture i da njime vladaju zakoni. Odgonetanjem Znakova doznavala se budućnost, drugim rečima, gospodarilo se vremenom, jer predviđani su događaji koji će se ostvariti tek posle određenog vremenskog razdoblja. Pa�nja koja se pridavala Znakovima dovela je do otkrića stvarne naučne vrednosti. Neka od tih otkrića kasnije će preuzeti i usavr�iti Grci. Vavilonska nauka je, međutim, ostala tradicionalna nauka u tom smislu �to je naučna svest zadr�ala totalitarnu strukturu, �to znači da su se podrazumevale određene kosmolo�ke, etičke i egzistencijalne pretpostavke.

Oko 1500. godine pne. je, izgleda, konačno bila zavr�ena stvaralačka epoha mesopotamske misli. Tokom sledećih �est vekova, intelektualnu aktivnost su, čini se, potisnuli erudicija i kompilacijski radovi. Ali zračenje mesopotamske kulture, potvrđeno od najstarijih vremena, nastavlja se i povećava. Ideje, verovanja i tehnike mesopotamskog porekla kru�e od zapadnog Mediterana do Hinduku�a. Značajno je �to vavilonska otkrića, koja će postati �iroko poznata, manje-vi�e neposredno u sebi sadr�e veze Nebo-Zemlja, ili makrokosmos-mikrokosmos.

 

Vrh >>>

 

O Nekronomikonu

 

Kada se povede rasprava o Nekronomikonu, izdvaja se nekolioko tokova misli. Jedna grupacija ljudi, najveća grupacija, sledi tok nezainteresovanosti za temu i o tome nema �ta da ka�e, niti �eli i�ta da čuje.

Druga grupacija su ljubitelji horor tematike, bez obzira na koji način ona bila pisana. Oni već imaju �ta da ka�u i �ele da čuju. Ovde je tok misli usmeren, uglavnom na delo H.F. Lavkrafta, za koje se zna da je u dobroj meri izmi�ljeno delo. Lavkraftov Nekronomikon predstavlja vrhunac njegovog knji�evnog opusa, mada se ne mo�e zanemariti njegovo poznavanje istorije starih mesopotamskih civilizacija, od Sumera, preko Asirije i Akada do Vavilona, kao i srednjevekovnih magijskih rukopisa i grimoara. Ovaj tok misli, iznedrio je dva pravca odnosa prema Nekronomikonu. Lavkraftov Ktulu mitos dobio je nebrojene obo�avaoce, sladostrasnike horor �anra za koje je Nekronomikon remek delo horora i to je jedan pravac. Drugi se odnosi na magijske praktikante, uglavnom slabo upućene i najče�će pod dejstvom raznih narkotika i alkohola, mlade buntovnike �eljne sveta tame i zadovoljenja sopstvenih nagona.

Treća grupacija sledi tok misli osude kroz poistovećivanje sa Satanizmom. A Satanizam je sve �to nije od Hrista dato. Ovde jedan tok misli osuđuje, napada, kamenuje i spaljuje drugi tok misli. Ovde nema slobodnog razuma, niti slobodne volje. Ovde nema čak ni slobode, ni volje, ni prava, niti misli ima, jer je pravo jedno, volja jedna, sloboda jedna, sloboda u Hristu, sloboda, volja i pravo izbora između Boga i Đavola, između Hrista i Satane. Ovo je jedino pravo, jedina volja i jedina sloboda koja je data, a izbora je tako mnogo. Slično je kod svakog religioznog toka misli, da ne sledimo opis svakog ponaosob.

Četvrta grupacija su pobornici magije, ali u smislu �ive magije koja zahteva jedan drugačiji, ne samo pristup, već i način �ivota. Kod ovih pobornika Nekronomikona tok misli je usmeren na �ivot, na delo. Ovde teorija nije va�na. Nije bitno ko je �ta napisao, odakle potiče to �to je napisano, koliko je staro ili autentično, jer su sve ovo pitanja za teoretičare. Va�no je samo da li "radi", rečeno �argonski. Teorija je mrtva. Delo je �ivo. �iva Magija ili Magija �ivota je �ivot malobrojnih koji slede ovaj tok misli. Njih je bilo kroz istoriju, ali nije mesto za priču o njima.

Pomenuću samo Kroulija, svima koji o magiji znaju ne�to, poznatog okultiste XX veka. Uspeo je u svojim sinkretističkim sintezama da dođe do Magijskih ključeva. Uspeo je da prođe kroz mnoge Kapije Bezdana. Iza jedne, poslednje na kojoj je bio, zaustavio se i razum izgubio. Nije imao snage da ponese taj besomučan jaram Drevne Sile na svojim plećima. Zatvorio je Kapiju. Zatvorio je i ključ u parabolama koje je posle toga pisao. Većinu dela potpisanih njegovim imenom, napisali su ili preradili i objavili njegovi učenici i nastavljači, ali ključ im nije dao. Ostao je skriven i tako treba. Njegov rad nisu razumeli. Ostavio je iza sebe Knjigu Zakona, koju je dobio od jednog entiteta, jedne od emanacija, jednog od Drevnih Bogova, iza Kapije gde spava. U�av�i u Njegov San, sanjao je s Njim. I San nije podneo. I zavr�io je tu�no i jadno.

Svaka mudrost ima za cilj da re�i tajnu čoveka, koji je krajnji rezultat evolucije svetova. Ova tajna sadr�i u sebi zago�netku sveta, po�to je čovek tek siću�ni univerzum, mikrokosmos i neznatna sinteza velikog univerzuma ili makrokosmosa. Oboje se temelje na istim principima, jedno i drugo su izraz Nevidljivog Tvorca, koji se ogleda u svojim delima Vrhovnog Duha kojeg nazivamo Bog. I makrokosmos i mikrokosmos, ma kako različiti bili, skladno se dopunjuju.

 

 

 

Vrh strane

 

 

Na Kapiji Kraljevstva

 

Nijedan simbol ne izra�ava rečitije ovu zamr�enu tajnu prirode i čoveka od Drevne Sfinge, koja se u pradavna vremena pojavila u Egiptu. Ljudska misao, narodi i religije isprobavaju svoju snagu nastojeći da odgonetnu ovu tajnu.

Pre dvanaest hiljada godina, tj. od postanka prvih kultura, koje se javljaju pre nego nama poznate civilizacije, ogromna sfinga u Gizi isklesana i postavljena nasred pustinje, nudi prolazniku svoju tajnu izazivajući ga da je poku�a odgonetnuti. Sa njenih usana se ogla�ava neki govor, koji se čoveku prikazuje jačim od svih jezika sveta.

 

 

Gledaj me, veli ona, ja sam Sfinga. Anđeo, orao, lav i bik. Imam uzvi�eni obraz kao u Boga, a telo krilate zveri koja riče. Ti čoveče nema� takve bokove, ni kand�e, ni krila, ali tvoji su prsti slični mojima. Ko si ti? Od kuda dolazi�? Kuda ide�? Da li si nastao iz zemlje ili silazi� sa sunčeve sjajne ploče, koja se di�e nad pustinjom ovom? Ja jesam, vidim i znam od početka vremena. Jer ja sam jedan od večnih arhetipova, koji �ive u svetlu, koje nije stvoreno, ali zabranjeno mi je da govorim drukčije do samo svojom prisutno�ću. A ti prolazni čoveče, neznani putniče, seno koja nestaje�, tra�i i nagađaj, odgonetni tajnu ili očajavaj!

Na to pitanje ili bolje zapovest krilate zveri odgovarahu razne mitologije, religije i filosofije na hiljadu različitih načina tokom ljudske istorije. Ti odgovori ubla�i�e ovu �eđ za istinom, ali ipak nisu zadovoljili, te ona i dalje izjeda ljudsko srce. No uprkos različitim dogmama i obredima, sve se religije sla�u u jednom bitnom pitanju. Svojim kultom, simbolima, �rtvama, slu�bama i obećanjima, duhovne vođe neprestano govore čoveku: "Ti dolazi� iz bo�anskog sveta i u njega će� se vratiti, ako �eli�. Ima u tebi ne�to �to je prolazno i ne�to �to je večno, te ne mo�e umreti. Ne slu�i se onim prvim drugačije, no tako da razre�i� i obogati� ono drugo".

Otkako je zapadnim svetom, a indirektno celim, zavladalo hri�ćanstvo, koje je obećalo istinu i onim najbednijim i najsitnijim otvoriv�i čovečanstvu nadu, legenda o izgubljenom raju, krivicom prvoga čoveka, i nauka o spasenju čovečanstva �rtvom bo�jom, uspavala je u slatki san bezbrojne du�e tokom dve hiljade godina. Ali ova priča kakvu narodi vole ne mo�e vi�e da zadovolji odraslog i zrelog čoveka, koji je postao gospodar prirodnih sila, Čoveka koji bi hteo da svojim razumom prodre u sve tajne i koji veruje samo u ono �to mo�e opipati.

I tako se dana�nji čovek postavio pred Drevnu Sfingu i povikao iz sveg glasa: "O sfingo večna, glupo je i besmisleno tvoje pitanje. Nema Boga. Pa da ga i ima tamo gde ne dopiru moja čula, ne �elim o tome da znam, a mogu i da �ivim bez Njega. Bogovi su mrtvi. Ne postoji ni�ta apsolutno, nema Vrhovnog Bo�anstva, ni prvog uzroka. Nema ni�ta drugo do večne i neprekinute bujice fenomena, koji slede jedan za drugim poput talasa, �to teku u zatvorenom krugu kosmosa. O sfingo koja si nas toliko razočarala, mučiteljico mudraca i stra�ilo gomila, ja te se vi�e ne bojim. Nije va�no kako sam se oslobodio tvojih kand�i, jer moja su imena Volja i Razum, sve mora kleknuti pred mojom vla�ću. Zato sam ja tvoj gospodar, a ti vi�e nisi potrebna. Isprazna bajko pro�losti, poslednja aveti umrlih Bogova, i�čezni već jedanput u pesku pustinje i prepusti mi zemlju, da u svetu zavladaju slobode i sreća".

Tako govori novi čovek, nadčovek, koji se odlikuje naukom i znanjem, koji nisu ni�ta drugo do poznavanje materije. Dana�nji čovek ne razume Sfingu, koja je izgubila svoju aureo�lu, svoj zlatni nakit iz drevnih vremena, simbol Krilatog Sunca i svoju raniju moć. Jer nekada su kroz Njena usta govorili Bogovi u samoći hramova, a danas Sfinga ćuti i polako propada. A čovek, pobednik, posmatra svoj lik u ogledalu nauke i ne zna da kad Sfinge ne bude, neće ni njega biti.

Najednom, neki prestra�eni povika�e: "evo čoveče tvoga pretka, pozdravi tvog novog Boga". Njegova neumoljiva nauka stra�no ga je ponizila, a u dubini svoje svesti on slu�a glas, koji je sličan glasu Drevne Sfinge, koji je ne�an i mio kao vazdu�ni talas �to izlazi sa prvim zracima sunca: "Ludi čoveče, veli taj glas, koji si izrastao iz pepela majmuna, zaslu�io si da se nikada ne uzdigne�. Znaj, da je tvoj najveći zločin �to si ubio Boga!".

Tako raspolo�enje stvorila je nauka bez du�e, nauka bez Boga. Tako su nastale dve doktrine: agnosticizam i materijalizam, koji potpuno zagospodari�e savremenim duhom. Agnosticizam ka�e: ignorabimus, nikada nećemo saznati �ta je su�tina stvari. Prestanimo, dakle, da se time bavimo. A materijalizam uči: ne postoji ni�ta drugo do samo materija i �ivotinjski na�goni. Sa tom činjenicom treba da se pomirimo i podesimo, kako je najbolje moguće, na� �ivot. Posledica ovih doktrina je ista: op�ti fatalizam u istoriji i filosofiji, krajnji realizam u umetnosti, potiskivanje i slabljenje religioznih osećanja i pojma o Bo�anstvu. Oni misle da će osloboditi čoveka, ako ga oslobode od Boga, a učini�e ga robom stvari. Odsekav�i glavu kosmosu, odsekli su glavu i čoveku. Samo se po sebi razume, da ja pritom ne me�am samu nauku, koja nas je zadivila svojim čudesnim delima, s onim fanatičkim propovednicima nauke koji uče agnosticizam i materijalizam. Oni crnim velom prekrivaju misao, te nam se svet pretstavlja kao kakvo ogromno groblje.

Ima i onih koji se bore protiv ovog talasa, koji skriva �ivu vasionu i vezuje u lance misao. Ali gde da nađemo plameni mač svetlosti, koji će saseći ovu koprenu?

Neki tra�e pomoć u starim metafizikama, ali njihovi apstraktni pojmovi nemaju vezu sa �ivom prirodom, a njihovo je oruđe tupo i nemoćno. Drugi se obrati�e filosofiji, koja nauku razvrstava u delove i stvara op�tu nemoć i jalovu rezignaciju, jer deli čoveka na dvoje. Neki se opet vraćaju dogmama crkve, a da ih zapravo i ne razumeju i tra�e utehu u obredima koji svojim čarima mogu da ute�e čoveka, mada je i tog čara nestalo onoga dana, kada su obredi izgubili svoj uzvi�eni smisao. Oni danas mogu uspavati nemir, ali ne mogu pru�iti istinu.

Gde je mač svetlosti, koji će se zariti u mrak du�e i ponore prirode kako bi prona�ao Boga? Da li je nauka koja ubija doista gospodarica sveta? Nije li mudrost koja o�ivljavava, danas samo isprazna reč? Mnogi to danas ka�u, a gotovo svi u to i veruju.

Postoji, ipak, iskonska, transcendentna i večna mudrost koja je nastanjena u srcu saznanja. Nekad je tekla �irokim obalama Tigra i Eufrata, u zemlji koja je nestala. Danas je, čini se, tek maleni potočić koji se s mukom probija kroz pe�čano korito. Ovaj izvor, ipak, nikada nije sasvim presahnuo. Ova se mudrost slu�i drugim čovekovim sposobnostima, koje se razlikuju od onih koje koristi savremena nauka. Ova se mudrost naziva Magija, kontemplacija Bo�anstva, �ivo priče�će sa večno�ću. Ona se rađa iz unutra�nje svetlosti, koja nastaje u čoveku na određenom stupnju njegovog razvoja, prolazi astralnim svetom, radionicom stvaralačkih sila, dok ne dospe u duhovni svet, svet porekla svih stvari. Nejasni su i nesavr�eni poku�aji ljduskog jezika i umetnosti da nam prevedu ovu mudrost, ali je njen izvor čist i blistav, jer ona izlazi na javu usled duhovnih moći i direktnim sadejstvom sila, koje su stvorile svest. A nekada�nji mudraci ne samo da su razumeli ove zakone, već su i gledali u duhu velike tajne stvaranja pre nego �to je zemlja oblikovana. Gledali su ih u �ivim slikama, koje lebde u astralnoj svetlosti, okom čistoga duha i zato zvezdama i planetama dado�e ista imena kao i kosmičkim silama, koje su ih stvorile. Zato su i planete postale Bogovi o kojima pripovedaju mitologije.

Veliki astronomi XVI i XVII veka: Kopernik, Galilej, Kepler i drugi, koji su formulisali zakone nebeske mehanike i na�em pogledu otvorili neizmerne prostore, imali su slične koncepcije kao i haldejski magovi i egipatski sve�tenici. Oni određuju vasionu po zakonu hijerarhijskog dinamizma, jednog op�teg animizma, koji je tačno diferenciran. Po njihovom shvatanju, iako nebom vladaju matematički zakoni, zvezde su �iva bića, koje su oni gledali čitavom svojom du�om. Zato su u nebeskim telima osetili Bogove, a u kosmosu videli tragove stvaralačkog duha. Evo �ta Kepler ka�e na jednom mestu: Sve �to je stvoreno, nije ni�ta drugo do čudesna simfonija, bilo da se odnosi na ideje, duh ili materijalna bića; sve se to dr�i zajedno i povezano je međusobnim odličjima koje nije moguće rastaviti i sve to tvori skladnu celinu. U Bo�anstvu vlada ista harmonija, vrhovni sklad, po�to nas je Bog stvorio po svome liku i udahnuo nam smisao i osećaj sklada. Sve �to postoji je �ivo, nadahnuto �ivotom, jer sve je postepeno i povezano. Nema zvezde koja nije �ivo biće i koja nema du�u. (Kepler, Harmonium Mundi, 1619).

Veliki okultisti i mistici XVI i XVII veka zahvatili su nekoliko čestica ove iskonske mudrosti. To nije bilo znanje, već neko uzvi�eno gledanje. Henrik Kunrat poku�ava da sa�me tu spoznaju u delu pod naslovom Teatrum sampientiae aeternae. Jakob Beme joj se pribli�io vizijama koje je opisao u delu Aurora. Paracelzus ju je proučavao u svojoj raspravi Astronomia magna. Lajbnic je predoseća nazvav�i je perennis qaedam philosophia, a veliki teozof Rudolf �tajner naziva je Urweltweisheit, reč koja je neprevodiva, a otprilike znači: mudrost izvora svetova. Sve �to čovek mo�e postići u inspiraciji u viziji, nije ni�ta drugo do odraz duhovnih moći koje su stvorile svet. Časovničar ima ideju o satu i pravi ga prema toj ideji. Po�to je sat gotov, mo�emo rastavljajući ga na pojedine delove, pronaći ideju prema kojoj je konstruisan. Tako se i čovek odnosi prema bo�anskoj stvaralačkoj mudrosti. Ova mudrost je postojala pre nego �to je svet bio stvoren. Bio je to plan sveta. Docnije je bio pripisan čoveku, ali su to ideje koje su izrazili bogovi. (R. �tajner, Bele�ke sa predavanja, 1909).

U srcu nekada�njeg okultizma i svih okultnih nauka, koje su po prvi put definisali sumerski mudraci nalazi se nauka o vatri, koja je princip svega, tkanje kosmosa i oruđe Bogova. Vatra, koja je skrivena u svakoj stvari, jeste iskonski i nevidljivi plamen koji se spolja manifestuje u svetlu i dimu. Vatra je stvaralac, op�ti agens i supstancija svega. Vatra je elementarni oblik materije, ona je u neku ruku telo Bogova, medij pomoću koga Oni deluju u svetu. U�areni put kojim Duh silazi u materiju, sjajna staza kojom se materija vraća Duhu. Ova drevna nauka o principu vatre, koju svojom proročanskom poezijom ispunjava i osvetljava �otenerom, izra�ena je kasnije, u naučnom obliku, u delima najvećeg grčkog filozofa jonske �kole, Heraklita iz Efesa. Heraklit je smatrao vatru op�tim principom vidljivog kosmosa. Vatra je stvaralački element i njenim preobra�ajem, bilo da postaje ređa ili da se zgu�njava, nastaju sve stvari. Kondenzacijom od vatre nastaje para, a para se pretvara u vodu. Novom kondenzacijom nastaje zemlja. Tu pojavu Heraklit naziva kretanjem odozgo nadole. Obratno, zemlja kada postane ređa preobra�ava se u vodu, odakle nastaje sve ostalo koje se javlja na povr�ini, a to je kretanje odozdo na gore. Dodajmo tome da vatra nije samo princip koji o�ivljava svet nego i element rasipanja i ru�enja. Kosmos je nastao iz vatre, a vatra će ga i uni�titi.

Podvucimo i to da se obe ove pojave javljaju u na�oj kosmogoniji i da je u njima sadr�an čitav istorijat na�eg zvezdanog sistema: sila�enje Duha u tvar i vraćanje materije svome izvoru. Recimo jo� i to da je Heraklit napisao svoju knjigu o vatri kao stvaralačkom principu u Dijaninom hramu u Efesu, �eleći time da istakne kako njegovo znanje potiče od Bo�anskog nadahnuća, inspiracije, i da ga nije stekao samo mudrovanjem i razumom. Filosofija je u to doba bila intuitivna i sintetička, analitička postaje sa Elejcima, a dijalektička sa Sokratom, Platonom i Aristotelom.

Rudolf �tajner, teozof, koji spaja u jedno staru okultnu nauku o četiri elementa i principu vatre sa savremenim naučnim pogledima, ka�e:

Da bismo bolje razumeli ovu drevnu i svetu nauku, koja nam dolazi sa Istoka, treba razmotriti kako se vatra odnosi prema ovim elementima. Savremeni materijalizam ne razume značenje ovih elemenata. U ezotorijskom značenju reč element ne znači kao danas jednostavna i nepretvorljiva tela, kako to �eli moderna hemija. Elementi nisu ni�ta drugo do pojedinačna stanja materije.

Zemlja znači čvrsti element (te je, na primer, u tom smislu i led zemlja). Voda znači tekuće stanje (�iva i rastopljeno gvo�de su, prema tome, voda). Vatra ili toplina pretstavlja samo suptilnije i finije stanje od vazduha; mo�emo je nazvati materijom u obliku vazduha, kako bi to otprilike rekao Kruks. Vatra se razlikuje od ostalih elemenata najpre po tome �to prodire kroz sve stvari dok su te stvari, jedne od drugih, rastavljene prostorom. Postoji jo� jedna razlika: sve �to je čvrsto i �itko osećamo čulima, spolja. Tako mo�emo dotaći neko usijano telo, ali se toplina oseća tako reći i iznutra; drevna mudrost je to dobro zapazila. Vatra je ujedno, da tako ka�emo, i spoljni i unutra�nji element u odnosu na čoveka i sve druge stvari. Mudraci su zapisali: sa vatrom materija postaje du�a; u vatri ima du�e, a u du�i ima vatre.

Vatra je, dakle, ulaz kojim prodiremo iz spoljneg sveta u unutra�nje stvari. Kada posmatramo neki predmet koji gori, zapazićemo dve stvari: dim i svetlost. Svetlost se rađa iz vatre, ali se mo�emo zapitati da li je i doista vidimo? Obično mislimo da je vidimo, ali to nije istina. Mi vidimo samo čvrste stvari obasjane svetlo�ću, ali ne i samu svetlost. Fizička svetlost je, u stvari, nevidljiva. Tokom preobra�aja, kad iz vatre nastaje svetlost, do�ivljavamo ne�to nevidljivo, duhovno, eter. Obratno se događa sa dimom. Kad jedna stvar gori vidimo i učestvujemo u nečemu �to je materijalno i duhovno, jer nastaje svetlost, ali ujedno nastaje i neprozirni dim. Vatra sadr�i u sebi duhovni element. Ni�ta se ne rada samo za sebe, odvojeno, svaki napredak ima i svoj nazadak, koji je u srazmeri sa napretkom. Tamo gde nastaje svetlost nastaje i mrak. Dim nastaje iz vatre, voda iz vazduha koji je zgusnut u tečnost, a zgusnuta tečnost jeste zemlja. Čitav kosmos se u tom smislu sastoji iz vatre i duha, koji je zatvoren i prognan u materiju.

Kad se ovako zagledamo u radionicu svetova promatrajući kako njegovim �ilama teče svemoćna vatrena reka, agens �ivota, lak�e ćemo razumeti veličanstveni i moćni kult prvih Arijaca koji su slavili vatru, po�to im se ona činila supstancijom i odećom Bogova. Drevni mudraci su sme�tali Bogove na vatrene prestole, jer je vatra i svetlost koja isijava Njihov element.

�ta je to na vrhu Kule Svetlosti? Ako se uzdignemo stepenicama materije naićićemo na Duh. Ako se uzdignemo stepenicama svesti čovekove naićićemo na Boga. Isto tako, kao �to se iznad četiri elementa nalaze drugi, suptilni elementi, tako i iznad ona četiri carstva prirode: rudnog, biljnog, �ivotinjskog i ljudskog uzdi�u i ostala carstva, koja se razlikuju od stvari. To su sfere Bogova. To je sfera Duhovnih Sila, koje se uzdi�u nad čovekom i koje mo�emo nazvati kreatorima kosmičke radionice, jer Njihova je akcija naj�ivlja i najslo�enija i prodire duboko u materiju kao i u tajnu ljudske individualnosti.

Svete Knjige kodeksa Zag Nehar, omogućavaju tragaocu da dođe do podno�ja Kule Svetlosti. Dalje mora sam. Na vrhu je Kapija Bogova. I kroz Nju mora sam.

Izbor uvek postoji.

 

 

 

Vrh strane

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sva prava r

 

Copyright � 2010-201

Poslednje izmene:

 

 

ezervisana

 

3 by Alexandar Thorn

 23-01-2013 01:02