Stranice

 

  Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

 Zag Kia

  Tajna dru�tva

  Ekosfera

  Putopisi

 Tekst 11

  Lepota planete

 

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Putopisi

 

11

 

Zarobljeni dragulj

Autor: Sonja Lapatanov
Izvor: POLITIKA

28.10.2010

 

Jezero Panong, koje se nalazi u maloj indijskoj provinciji podseća na safir, koji je na divlji krajolik Himalaja pao iz nebeskih visina.

Koliko sam se radovala odlasku do jezera Panong, toliko sam bila i zabrinuta, jer na putu do njega valjalo je preći Čang Lapas, koji sa visinom od 5599 metara slovi za treći najvi�i planinski prelaz na svetu. Do pred sam polazak bilo je neizvesno da li ćemo uop�te krenuti u avanturu, jer samo dva dana pred na� dolazak u Leh, posle duge zime, put do jezera pu�ten je u saobraćaj. Jezero je od Leha, glavnog grada Ladaka, udaljeno vi�e od 200 kilometara ali, usled lo�eg stanja na putevima i konfiguracije terena, predstojala nam je vi�ečasovna vo�nja, po rupama i d�ombama himalajskih visija.

U blizini manastira Hemi� i reke Indus, sa glavnog puta skrenuli smo na uzani put koji je preko golih strmina vijugao, čini se, neznano kud. Osim �to je razlokan, put je na hladovitim mestima jo� uvek bio pokriven snegom i ledom. Preko nebrojenih serpentina i rupčaga punih otopljenog snega i �ljunka, penjali smo se sve vi�e i vi�e ostavljajući za sobom retka sela. Svaki pogled niz sivo-braon planinske obronke, bez i jednog jedinog drveta ili �buna, ledio mi je krv u �ilama. Nad ovom nestvarnom slikom nalik na povr�inu udaljene planete, bdelo je kristalno plavo nebo, po kome se �epurio zlatni sunčev disk. Učinilo mi se da se sunce kikoće i naslađuje mojim strahom da se ne strmoglavimo niz neku padinu. Da bih odagnala strah, zamolila sam vozača da pusti neku muziku. Rekao mi je da radio ovde nema domet i da ima kasete samo sa domaćom muzikom. Pusti bilo �ta, rekoh mu, samo da bih odagnala crne misli. I pustio je domaću cigu-ligu i cincilinci muziku! Zbog blizine sa kineskom granicom prisustvo vojske i vojnih postaja je ne�to �to ovde ne mo�e da prođe neprimećeno. Tako smo usred planinskog kr�a u jednoj udolini nai�li na ček point. Dok smo čekali da se obave paso�ke formalnosti, zbog velike količine vode koju je na ovim visinama preporučljivo piti, si�la sam niz padinu do poljskog toaleta. Za ovda�nje prilike toalet je predstavljao pravi luksuz. Od talasastog lima, naheren i smrdljiv, ipak je �titio od pogleda radoznalih vojnika i namrgođenih crnih stena i litica boje indiga. Posle kontrole i olak�anja, nastavljamo put ka prevoju Čang La. Na putu su se ponovo smenjivale rupe, lokve, odroni, sneg, led, kaljuge i �ljunak koji je pod točkovima pr�tao na sve strane. Do�iveli smo i „če�anje” sa autobusom koji se kao duh pojavio iz suprotnog smera. Brekćući preko vla�ne uzbrdice, na� terenac najzad je izbio na prevoj Čang La, na kome se nalazi ček point, vojnici koji su nam se veoma obradovali, nekoliko baraka i nasred prelaza, kameni obelisk. Na obelisku je pisalo da visina prevoja iznosi 17800 stopa, a pri dnu, na mestu gde se nalazi zastava Indije, ispisana je dobrodo�lica na prevoj Čang La. Levo i desno od obeliska raznobojne molitvene zastavice vijorile su se na vetru uveseljavajući surovost predela, a okolne padine pokrivene snegom blistale su na suncu. Slab, ali leden i o�tar vetar uvlačio mi se pod odeću, no ono �to je bilo bitnije na ovoj visini je da mi se nisu pojavili simptomi visinske bolesti. Znači da je telo posle tegoba u Nepalu, prepoznalo kako da se pona�a i izbori sa nedostatkom kiseonika! Samo su mi noge bile kao da su od olova i disala sam „na kratko”, ali moja ushićenost lepotom krajolika i sne�nih vrhova koji su se belasali u daljini, nadjačala je te „male” tegobe. Spu�tajući se od prevoja Čang La ka jezeru Panong, prolazili smo kroz neverovatno divlje predele. Ipak ova pusta suva zemlja be�e na svoj način i lepa. Brda bez biljnog pokrivača i tamnoru�ičaste litice �to su se izdizale uvis, bile su veličanstvene. Da nije sve jalovo uverila nas je dolina kroz koju je �uborio plitak potok. Nehajno je klokotao napajajući bistrom vodom zemlju, �utu travu i busenje. Nedaleko od puta bili su razapeti �atori pastira nomada, čija su stada jakova, ovaca i koza mirno pasla naokolo. Sa izvesne udaljenosti budnim očima na stada motrili su psi. Osim domaćih �ivotinja po padinama su se povremeno kretali i simpatični himalajski mrmoti. Njihova mimikrija bila je savr�ena, jer se krzno pla�ljivih glodara uop�te nije razlikovalo od boje zemlje. Ispred �atora, na improvizovanom ognji�tu mlada �ena pripremala je hranu. Iz zemljanog ćupa u tučanu tavu sipala je ulje, a kada se zagrejalo dodala je semenke kardamoma u ljusci, karanfilić i lovor. Kakav izbor začina u ovoj pustari, pomislih! Onda je dodala komade jagnjetine koju je spretno pr�ila okrećući je metalnom hvataljkom. Zatim je dodala povrće, vodu, so, masalu, biber i poklopila tavu. Dok se kurma kuvala i �irila miomirise koji su golicali čula, zamesila je testo za somune. Hrana je brzo bila gotova, a da nije, mislim da bih svisla od gladi. Dugo nisam tako slatko jela i nikad u ovakvom ambijentu. Umakala sam komade toplog somuna u tavu i u�ivala u svakom zalogaju. Sebično sam oglodala svaku ko�čicu, zaboravljajući da i psi treba ne�to da pojedu. Da bih upotpunila hedonistički u�itak, napila sam se vode iz klokotavog potoka. Nedostajalo je samo da prilegnem i dremnem u �atoru, ali za to vi�e nije bilo vremena.

Na desetak kilometara od jezera, posetili smo selo Darbuk, u kome se nalazi memorijalni spomenik vojnicima poginulim u indo-kineskom sukobu 1962. godine, a onda smo krenuli ka jezeru i ubrzo nai�li na obelisk na kome je pisalo da se sa ovog mesta mo�e baciti prvi pogled na svetski poznato jezero Panong. I zaista, ste�njen između ru�ičastih brda izbrazdanih vododerinama, pojavio se plavi trougao koji se sjaktio u daljini.

Kada smo iza�li na čistinu, pred nama se prostrlo azurno jezero. Optočeno ru�ičastim brdima, sa sne�nim kapama na vrhu, ličilo je na plavi zarobljeni dragulj, koji je ovamo pao iz nebeskih visina. Mo�da se zbog toga jezero i zove Panong, �to znači optočeno udubljenje. Jezero se nalazi na 4350 metara nadmorske visine, dugačko je 144, �iroko pet-�est kilometara, a najveća dubina iznosi 40 metara. Voda je izuzetno čista i prozirna, ali slana, pa u njemu nema riba. Popev�i se na jedno uzvi�enje, prepustila sam se toplim zracima sunca i apsolutnoj ti�ini, koju skoro da sam mogla da opipam.

Preda mnom se prostirao bajkoviti prizor: siroma�an i go, a očaravajuće lep. Izgledalo je kao da su se sve nijanse plave boje slile u jezero, pa čak i nebo, po kome su plovili svileni oblaci. Ni sunce nije moglo da odoli izazovu, pa je utkalo zlatne zrake u plavi dragulj. Na �alost, uvek kada je lepo, vreme prolazi brzo. Glas vodiča nas je upozorio da moramo nazad, jer nas čeka dug put do Leha. Na ovakvom putu, bogu iza nogu, zaista ne bi bilo dobro da nas zatekne mrak! Hitajući ka zapadu, sunce je za�lo za brda i zahladilo je, a na� karavan kretao se veoma sporo radi odrona koji su nastali tokom dana. Na jednom delu puta odron je blokirao put, pa smo morali da čekamo na buldo�er koji ga je otklonio. Dan je već bio na izmaku, a nebo se bojilo u oker, kada smo stigli u Leh. Pre nego �to sam utonula u san, kroz glavu mi je, kao film, pro�ao dana�nji dan. I ovog puta, jedinstvena priroda Himalaja ostavila je na mene nezaboravan utisak. Shvatila sam i zbog čega ljudi ba� ovde dosti�u vi�i stepen u spiritualnosti koju je danas te�ko naći na nekom drugom mestu. Posle dolaska iz haotičnog sveta u kome �ivimo, Ladak se s pravom mo�e opisati kao oaza mira i melem za du�u.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh strane

 

 

Sva prava rezervisana

Copyright � 2010 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 23-01-2013 02:41